PRAVOSUĐE; Vrijeme je da sudovi počnu suditi po Zakonu i prestanu pogodovati nemoralnima i podobnima, na račun moralnih i nepodobnih |

PRAVOSUĐE; Vrijeme je da sudovi počnu suditi po Zakonu i prestanu pogodovati nemoralnima i podobnima, na račun moralnih i nepodobnih

„Što se tiče sudskih rješidaba, istina je, da one nemaju snage zakona (§. 12.o.g.z.) pa po tom ne bi ni spadale u izdanje zakonika, već u posebnu zbirku; istina je dalje, da navađanje kratkog sadržaja i izvatka pojedine rješidbe može imati za posljedicu, da se rješavanje konkretnog slučaja uzme s lake strane, pozivajući se jednostavno na nađenu rješidbu. No kako je u drugu ruku jasna i bez svake sumnje korist, što je pruža poznavanje sudskih rješidaba, pridržalo ih je i ovo izdanje.“  (Zagreb, 2o. veljače 1899. Dr. F. J. Spevec- Građanski zakonik u  Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji).

Pravosudne institucije u Hrvatskoj iznad su zakona i Ustava RH

Proučavajući neujednačenost sudske prakse, različitost sudskih odluka i diskriminaciju pojedinih stranaka tijekom istražnih i sudskih  postupaka, o čemu je Hrvatska akademska zajednica Domovine i Dijaspore  prikupila poprilično opsežnu dokumentaciju, dokazujući u brojnim sudskim predmetima kršenje Ustavom zajamčenih prava, kao i kršenje ljudskih prava zajamčenih Zakonom RH i međunarodnim  Konvencijama,  istraživali smo  pravo i pravdu iz naše bliže povijesti,  iz razloga,  jer nas je zanimalo, kako su to rješavali oni, koji su, sudeći prema danas dostupnoj tehnologiji i pristupu informacija, zacijelo bili neupućeniji od nas.

Uvodnik ovog teksta to zorno objašnjava: Sudska rješenja nemaju snagu zakona, dakle, Zakon i Ustav su ti koji bi trebali biti mjerodavni pri provođenju istražnih postupaka i donošenju sudskih odluka.

Sam Zakon o sudovima jasno i precizno određuje: Suci sude po Zakonu i Ustavu!

    Međutim, posjedovanje drugačijih odluka koje se ne temelje na zakonu,  sasvim jasno ukazuju da policijski inspektori, općinski i županijski  državni odvjetnici,   suci, ne donose uvijek odluke u skladu sa Zakonom, ili točnije rečeno, iz njih se precizno i jasno mogu utvrditi povrede ljudskih prava, i nezakonitost u postupanju.  U slučajevima gdje postoje i različite sudske odluke protiv različitih stranka, po istom sucu i po istoj stvari, nedvojbeno ukazuju i na diskriminaciju pojedinih osoba pred državnim institucijama. A takvo postupanje bi trebalo biti kažnjivo.

Kako i kome dokazati povredu  i zlouprabu prava državnih službenika u istražnim i sudskim postupcima?

O pokretanju kaznenih postupaka radi  povrede ljudskih prava od strane policijskih tijela, odlučuje Ministarstvo unutarnjih poslova  i Unutarnja kontrola MUP-a, o povredama zakona i ljudskih prava u poreznim postupcima koje su počinili djelatnici Ministarstva financija odlučuje Ministarstvo financija i Upravni sud,  o povredama ljudskih prava od strane općinskih državnih odvjetnika odlučuje Državno odvjetništvo, a o odgovornosti sudaca pri povredi ljudskih prava u sudskim postupcima, odlučuju Vrhovni sud i  Državno sudbeno vijeće, koje je pak sastavljeno od sudaca.  Za povredu ljudskih prava i neprocesuiranje kaznenih djela  od strane Županijskog državnog odvjetništva, odnosno za istražne radnje i  rješavanje kaznenih prijava  protiv glavnog državnog odvjetnika – nadležan je sam glavni državni odvjetnik.

Ministarstvo pravosuđa, kako smo to već utvrdili nizom prepiski sa službenicima Ministarstva, nema utjecaja na njihove odluke, ili kako bi oni to lijepo napisali; NISU NADLEŽNI!

Po svemu znači, da svaka od tih institucija sama odlučuje o počinjenim povredama svojih djelatnika. Kao majka koja treba kazniti svoje dijete. Svi znamo da malo koja majka želi upotrijebiti najoštrije mjere pri kažnjavaju svojeg djeteta, pa tako nije niti za očekivati da bi državna tijela bila jako stroga prema onima koji ne poštuju Zakon. Ako tome priključimo i osigurani sudački  imunitet i nedodirljivost, tada svatko onaj tko insistira na svojim pravima, osuđen je na Sizifov posao.

Koje su posljedice povrede ljudskih prava u istražnim i sudskim postupcima?

Ljudi  koji su obraćaju institucijama i udrugama radi zaštite ljudskih prava najviše pričaju o blokadama žiro računa,  ovrhama i deložacijama.  Velik broj njih završi u bolnicama, što zbog srčanog ili moždanog udara, što zbog teške depresije, pa čak i pokušaja samoubojstva.

Na žalost, dio njih i uspije oduzeti si život, pa je na  grobljima sve više   grobova  samoubojica. Ljudi više nemaju snage, nemaju ni volje, pa umjesto da se bore za sebe, pa i za druge, dižu ruku na sebe i oduzimaju si život.  Situacija je postala više nego kritična.

Po čemu smo zaključili sve gore napisano?

U Zaprešiću, pred Općinskim sudom vodi se postupak radi diobe suvlasničke zajednice, u kojoj je prije dvadeset i nešto godina pravomoćnim sudskim rješenjem riješeno o vlasništvu stranke koja traži razvrgnuće. Unatoč tome sudac provodi dokazni postupak, građevinska i financijska vještačenja, utvrđujući nešto što je već davno presuđeno. Pravomoćna odluka obvezujuća je za sve, pa dakle i za suca koji u predmetu ureduje, međutim, unatoč toj činjenici, sudac ustraje na odugovlačenju postupka i trošenju novca poreznih obveznika, odnosno građana Republike Hrvatske a vlasniku se sprječava uživanje njegovog vlasništva – što je Ustavom i Zakonima zajamčeno.

Pred Općinskim sudom u Zadru, vodi se postupak o povratu nekretnine u vlasništvo koju su  bespravno zaposjele Hrvatske šume i Hrvatske autoceste.  Za nekretninu, tužitelj ima pravomoćno rješenje Općinskog suda u Rijeci, kojim se potvrdjuje da je predmetnu nekretninu nasljedio od svojih predaka. Zahtjev za uknjižbu vlasništva, tj. za donošenje Rješenja o vlasništvu kojim bi tužitelj zaštitio svoju imovinu, Sud odbija s obrazloženjem da je o vlasništvu već riješeno pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju. Istodobno, sudac koji odlučuje o povratu imovine koju su bespravno zaposjeli djelatnici državne firme, donosi odluku da je u postupku mjerodavan iskaz svjedoka, a ne pravomoćno sudsko rješenje koje dokazuje tko je vlasnik nekretnine!?

Pred Općinskim sudom u Dugom Selu vodi se ovršni postupak na nekretnini koju je kupac stekao valjanim pravnim poslom i istu isplatio u cijelosti. Ovrha se provodi  pune 24 godine  i to za tuđi dug. Nesvakidašnje je da je za  dug tadašnjem Fondu za razvoj kao zalog dana  – izmišljena nekretnine tj. nepostojeća  katastarska čestica.  Samo potraživanje radi kojeg se provodi ovrha na nedužniku,   prema svim Zakonima RH već je dva puta zastarjelo, no sud ustraje u nezakonitostima.  Istodobno sa uknjižbom prava vlasništva u korist novog vlasnika, nezakonitim i nepravomoćnim sudskim rješenjima upisano je založno pravo u korist stranke koja nije vjerovnik, a vlasnik nekretnine nije dužnik.  Dokumenti na temelju kojeg je upisano založno pravo nezakoniti su i ne dokazuju nikakav pravni odnos između vlasnika nekretnine i stjecatelja založnog prava. Rješenje o upisu sud nije dostavio  vlasniku nekretnine, pa vlasnik niti nema zakonske mogućnosti zaštititi svoje pravo.  Na temelju tog nepravomoćno upisanog založnog prava pokrenuta je ovrha protiv nedužnika. Osoba koja je  iz državnog proračuna dobila novac prije davnih 22 godine, nije bila vlasnik zemljišta, nije bila vlasnik tvrtke koja je dobila kredit, nije bila ni direktor, a državni Fond mu  je bez ikakve zadrške isplatio sredstva.  Za istu nekretninu  vode se paralelno dva z.k. uloška u dvije različite katastarske općine, isknjižuju se i uknjižuju čestice kako se u zemljišno knjižnom odjelu  dosjete i  sve to uz blagoslov aktualnog predsjednika suda. Uz sve to, iz spisa se prikrivaju dostavnice, odluke Vrhovnog suda o prosljeđivanju spisa drugom Županijskom  sudu na odlučivanje i dr. dokumenti, a pravomoćno sudsko rješenje Županijskog suda kojim je vlasnik nekretnine uspio u žalbi radi nezakonitog  upisa založnog prava,  ne služi ovom sudu ničem, osim za izazivanje glavobolje vlasniku nekretnine koji je zaprepašten činjenicom da sam prvostupanjski sud ne poštuje odluku drugostupanjskog suda.  Uz sve to, ovršenik ne postoji već punih sedam godina, dok stvarni dužnik ne postoji punih deset godina.

Pred Općinskim sudom u Sv. Ivanu Zelini vodi se postupak na temelju krivotvorenih dokumenata, fakture, fotokopije s potpisom neovlaštene osobe, i to godinu nakon što je MUP-u prijavljena zlouporaba pečata, po MUP-u i oštećenom poznatoj osobi,  a koja je prispjela u MUP putem fax-a Sanaderove Vlade. Postupak se vodi na temelju nevjerodostojne knjigovodstvene isprave, jer  sam Zakon o računovodstvu propisuje, da fotokopija računa ne može biti osnov za odbitak ili obračun poreza, odnosno na istoj,  da bi bila vjerodostojna, mora biti naznačeno gdje je deponiran original fakture, a ista mora biti potpisana od ovlaštene osobe. No sve ove nezakonitosti  ne sprječavaju  općinskog državnog odvjetnika sa istog područja, kao i raspravnog suca da dugi niz godina vode dokazni postupak, i da dokazuju svoje tvrdnje koje su u potpunoj suprotnosti sa zakonom.

Pred Općinskim sudom u Zagrebu vodi se već godinama  postupak radi ovrhe nad vlasnicima stana koji su uz pozitivno mišljenje državnog pravobranitelja kupili  taj stan,  isplatili ga, i to još prije dvadeset godina. Tužitelj tvrdi da je „posjedovao ključeve“ te da je vlasnik stana u istom bespravno, iako vlasnik posjeduje svu vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje da nikakve smetnje nije bilo za stjecanje istog.   Tužitelj se u parnici poziva na okolnost da je njegova punica uplatila također kupovninu za isti stan, a okolnost da je „punica bila mrtva u trenutku uplate, a i u trenutku povrata novca na račun s kojeg je uplaćeno“ nije omela suca da donese odluku u korist tužitelja. Na temelju takve nelogične presude pokrenuta je i ovrha, i to punih 30 dana prije nego  je ovršenik dobio Rješenje drugostupanjskog suda?? iako zakon propisuje da se u  slučajevima smetanja posjeda ovrha može pokrenuti  isključivo u roku 60 dana od dana pravomoćnosti Rješenja za smetanje posjeda.

Pred Općinskim sudom u Vrbovcu vodi se postupak radi poništenja zemljišno knjižnog upisa. Tužitelj koji je pokrenuo parnicu nikada nije upisao, zabilježio niti predbilježio svoje pravo u zemljišnim knjigama, a zemljišno knjižno pravo propisuje da brisovne tužbe može pokrenuti samo aktivno legitimirani tužitelj, tj. onaj čija su prava neposredno povrijeđena. Onaj tko nije nikada bio upisan u zemljišne knjige ne može niti tvrditi da su njegova prava povrijeđena upisom. Presedan u ovom postupku je što se isti vode na temelju ugovora koji su potpisani samo od jedne strane, pa ne predstavljaju pravu volju stranaka, a tužitelj ničim nije dokazao da bi isplatio predmetnu nekretninu.  Ovaj slučaj ukazuje na veliku mogućnost zlouporaba u zemljišno knjižnom pravu, iz razloga što bi prema tumačenju naših sudova, svatko mogao načiniti ugovor o kupoprodaji bez potpisa kupca, naznačiti u ugovoru bilo koju cijenu koja prodavatelju odgovara, a potom  tužiti kupca, ovršiti ga, ili se pravdati pred trećima da je tom nekretninom zatvorio svoju obvezu i sl., iako kupac o svemu tome ništa ne zna.

Pred Općinskim sudom u Poreču, vodi se ovršni postupak nad osobom koja uopće nije stranka u postupku, niti sam ovršni postupak s njim ima ikakve veze. Već godinu dana ovršeniku ustežu primanja s osnove ovrhe na novčanim sredstvima (žalba ne odgađa izvršenje), iako ovršenik nije dužnik, nije jamac ni jamac platac, ni sudužnik, niti je i sa jednim dokumentom dokazano da bi imao obvezu podmirivati dug.

Pred Općinskim sudom u Crikvenici vodjeno je više postupaka u kojima su najprije za vlasnika utvrdili da je nepoznate adrese i boravišta, a potomsu ga proglasili  i pokojnim, te donijeli rješenje kojim su mu postavili staratelja koji ga je zastupao u parničnom postupku. Ovakovim postupanjem sud je omogućio da vlasnik nekretnine ostane bez svoje imovine. Uzalud oštećeni (opljačkani) već godinama dokazuje da je živ i da su donešene presude ništetne.

Pred Općinskim sudom u Delnicama vlasniku nekretnine oduzete su nekretnine na temelju presuda zbog izostanka a u ime Republike Hrvatske, iako je u postupku dokazano da nije bilo izostanka stranke sa rasprave. Dio zemljišta oduzet je na način da su krivotvorene zemljišne knjige te je izvršen upis pokojnih prednika vlasnika i krivotvoreni su vlasnički udjeli.

Pred Općinskim sudom u Zadru, sutkinja je provela jedinstven postupak, obustave ovrhe, a potom povratka u prijašnje stanje, iako je stranka u prestala i postojati?? Prema Ovršnom zakonu, u ovršnom postupku nije dopušten povrat u prijašnje stanje, pa i danas pokušavamo dokučiti koji to zakon je ovaj sud primijenio i s kojom strankom  je postupak vodio?

Pred Općinskim sudom u Zagrebu, “vjerovnici” lihvari pokrenuli su ovrhe i putem FINE ovršuju građane iako nemaju dokument kojim  dokazuju vjerovničko-dužnički odnos, tj. ovršuju i ime trećih osoba bez zakonitog akta.  Posljednji takav slučaj je  Odvjetničkog ureda koji ovršuje račun dužnika,  temeljem potraživanja Posojilnice Bank ZILA koja nema zakonsko pravo poslovati u Hrvatskoj, nema potrebne dozvole HNB-a, niti osnovanu podružnicu u Hrvatskoj, a u njihovo ime ovrhu provodi odvjetnik koji ne posjeduje međunarodnu punomoć,  tražeći svojim prijedlogom upućenim FINI da se na račun njegovog odvjetničkog ureda isplaćuju ovršena sredstva??

Da smo u kakvom kvizu  mogli bismo reći: „nastavite niz…..“, no nismo, ovo je reality show!

Pred Općinskim sudom u Osijeku kreče i mijenjaju bilješke,a vodi se postupak protiv tzv. investitora koji su doslovno poharali cijelu Hrvatsku. Protivno Zakonima o potrošačkim kreditima i Zakonu o financiranju, isti su otvorili stotine poduzeća pod prepoznatljivim imenima i mamili ljude  brzim i lako rješivim hipotekarnim, fiducijarnim i auto kreditima.  Postupak kreditiranja, prepoznatljiv lihvarski i kamatarski. Umjesto ugovora o kreditu ljudima su podmetali na potpis Ugovore o kupoprodaji, a dužnici su u roku „odmah“ ostajali bez svoje nekretnine ili  bez vozila. Istovremeno bi im dali na potpis i drugi ugovor, kojim su omogućili prodavatelju da ostane u svojoj nekretnini kao podstanar, a umjesto rate kredita da plaća „najamninu“.  Prije godinu dana provedena je akcija u kojoj je dobar dio članova tog udruženja pritvoren, no djelovanje „kreditnih ureda“ nije stalo.

Oglasnici su i dalje puni plaćenih oglasa u kojima se nude brza i jednostavna kreditna rješenja. U jedan od takvih ureda otišao je  i autor ovog teksta. Dobio je Ugovor o kreditu, s ugovarateljem iz Brna, Čehoslovačka, a rate kredita (za kredit od 3.500,00 kn koji smo namjerno tražili) prema Ugovoru o kreditu  treba uplaćivati u uredu tvrtke „Novac na ruke“ i to u trostruko većem iznosu od dobivenog.  Slijedeći je ured u Tratinskoj ulici, Zagrebačka Trešnjevka, tzv. „OK“ u kojem se umjesto klasičnog učešća plaća potrošačka članarina u iznosu od 1.500,00 kn na više. Nakon učlanjenja, kad se prikupi novac od više članova, možete doći na red da vam isplate iznos koji trebate, koji naravno poslije  vraćate uz debele kamate.

Nakon objavljenih tekstova,  o svemu što se događa u ovim kreditnim uredima,  trgovačko društvo “Novac na ruke”, vratilo je ovršeni novac, koji su ovršili  nezakonito, temeljem  Mjeničnog očitovanja koje je koristila tvrtka koja uopće nije vjerovnik, dok je kreditni ured OK, zatvorio svoj ured.

Brojni posrednici u kreditiranju predstavljaju se kao ovlašteni predstavnici banaka, investitori iz inozemstva, kao bankari, ili još gore kao brokeri, i nude usluge za koje uzimaju visoke kamate ili visoke provizije.  Dio njih pristigao je  iz inozemstva i predstavljaju se kao investitori ili uspješni biznismeni, što im je temelj  kojim postižu izniman uspjeha u lihvarenju.  Isti su doveli građane ove zemlje u bezizlazne situacije, izbacili ih iz njihovih domova, ustegli im sva primanja sa računa. Čak i oni koji su otplatili sve do zadnje rate, i koji su pravomoćnim presudama uspjeli dokazati ništetnost ugovora,  ne mogu se izboriti za obustavu ovrhe, niti za brisovno očitovanje kojim bi oslobodili svoje nekretnine tereta, a nisu niti oslobođeni svakodnevnih daljnjih iznuda od tzv. „investirora“ ili osoba koje za njih rade.

Tko nadzire ove urede, tko nadzire ovrhe stranih banaka koje nezakonito posluju, ovršuju i deložiraju  na području RH, ni danas se još ne zna, ali zna se jedno. Nitko od njih ne primjenjuje zakon, i nije poslovao  u skladu sa registriranim djelatnostima, niti imaju dozvole od Ministarstva financija  i HNB-a  za isplate ili naplatu novca, a još manje je ovakav posao pokriven Zakonom o potrošačkom kreditiranju.

Kad svemu tome pribrojimo još i  svakodnevne pozive iz call centara koji utjeruju ugovarateljima-dužnicima strah u kosti, pitamo se, tko može uvesti red u Hrvatskoj, kad sami građani prikupe više kvalitetnih informacija od službenih istražitelja, i točno znaju gdje su registrirani call centri, tko ih iznuđuje, i tko stoji iza toga, a zna se i da osobe koje stoje iza tzv. „investicija“ imaju registrirana druga poduzeća i  agencije za nekretnine.

Promet nekretnina  odnosno rad takvih agencija za prodaju nekretnina  također je reguliran Zakonom pa se očekuje jasno očitovanje nadležnih i inspekcijskih tijela, poreznog nadzora i Ministarstva financija o tome što su poduzeli vezano uz naplate poreza od ovih tvrtki koje su do sada protekle tri godine  stekle enormne iznose dovodeći u zabludu građane,  nudeći im  brze zajmove a u naravi  im otimaju  imovinu.

Zašto niti jedna od nadležnih institucija nije pozvala oštećene građane  da sudjeluju u istražnom postupku, kao i da predoče dokaze o razmjerima prijevare putem ovih kredita, već  tzv. „investitore“ i nelegalne bankare  puštaju da rade što žele, i to  zbog navodnih  nedostatka dokaza.

Vrijeme je da o  svemu ovome javno progovore i institucije koje su za to zadužene i da zaštite svoje građane od terora kojem su izloženi.

Također je vrijeme da se u Hrvatskoj počnu primjenjivati zakoni, Ustav, Strategija borbe protiv korupcije kao i da hrvatske pravosudne institucije  prestanu pogodovati nemoralnima i podobnima, na račun moralnih i nepodobnih građana.

Nada Landeka

PRAVOSUĐE; Uvjeti koje sudac mora ispunjavati za imenovanje |

PRAVOSUĐE; Uvjeti koje sudac mora ispunjavati za imenovanje

Datum objave; 10. travanj 2015. 

U okviru provođenja reforme pravosudnog sustava i njegovog usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije, izvršene su određene promjene u Zakonu o sudovima kojima se uređuje djelokrug i nadležnost sudova, sastav sudačkih vijeća upravnih sudova i Visokog upravnog suda te uvjeti za imenovanje sudaca s obzirom da kandidat mora imati završenu Državnu školu za pravosudne dužnosnike koja se ustrojava u okviru Pravosudne akademije. Škola je osnovana  radi postizanja veće profesionalizacije sudaca, državnih odvjetnika i njihovih zamjenika, stjecanja znanja i vještina potrebnih za obnašanje tih funkcija, čime se prvenstveno nastoji osigurati načelo neovisnosti pravosudnih dužnosnika.

Tako za suca može biti imenovan državljanin Republike Hrvatske koji ima završenu Državnu školu za pravosudne dužnosnike i radno iskustvo u skladu sa Zakonom o sudovima, dok za suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske može biti imenovana osoba koja je najmanje 15 godina radila kao pravosudni dužnosnik ili isto toliko godina bila odvjetnik, javni bilježnik, sveučilišni profesor pravnih znanosti koji ima položen pravosudni ispit i najmanje 15 godina radnog iskustva, i ugledni pravnik s položenim pravosudnim ispitom i najmanje 20 godina radnog iskustva, koji se dokazao svojim stručnim radom na određenom pravnom području kao i stručnim i znanstvenim radovima /članak 73a/.

Novim člankom 13a. propisano je da su  specijalizirani sudovi i upravni sudovi kao prvostupanjski sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, budući da članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99- proč. tekst, 8/99, 14/2002 i1/2006), obvezuje da se sudski postupak mora voditi samo pred sudom pune jurisdikcije odnosno da sud mora provesti usmenu i javnu raspravu. Kako ustrojavanje ovih sudova predstavlja novinu, člankom 22a i 23a  propisana je i njihova nadležnost. Osoba koja se imenuje za suca upravnog suda, mora ispunjavati iste uvjete kao i za suca trgovačkog suda /članak 74. stavak 3/. Početkom rada upravnih sudova i Visokog upravnog suda, prestao  je s radom Upravni sud Republike Hrvatske.

Suci se  ocjenjuju svake tri godine; u postupku imenovanja na drugi sud, kada se na sudačku dužnosti imenuju trajno i kada se kandidiraju za predsjednika suda /članak 76./ U postupku napredovanja suca za više sudove, njihov rad ocjenjuje se u zadnjih pet godina, a kada se sudac kandidira za suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, njegov rad ocjenjuje se u zadnjih deset godina.

Člankom 78.  je propisana obveza predsjednika suda da za prethodnu kalendarsku godinu utvrdi ispunjava li sudac svoje sudačke obveze. Ako predsjednik suda utvrdi da sudac bez opravdanog razloga nije u jednogodišnjem razdoblju donio broj odluka utvrđen okvirnim mjerilima za rad sudaca ili neuredno obnaša sudačku dužnost, dužan je protiv takvog suca pokrenuti stegovni postupak sukladno Zakonu o državnom sudbenom vijeću.

Radi utvrđivanja kvalitete obnašanja sudačke dužnosti, a što je pretpostavka za napredovanje u sudačkoj karijeri, detaljno su propisana mjerila na temelju kojih sudačko vijeće ocjenjuje suca u obnašanju sudačke dužnosti (članak 79.)  Metodologiju za izradu ocjene sudaca donosi Državno sudbeno vijeće, uz prethodno mišljenje Vijeća kojeg čine predsjednici svih sudačkih vijeća u Republici Hrvatskoj i Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske  (članak 81.).

Ocjena obnašanja sudačke dužnosti može biti od najviše prema kojoj sudac „izvrsno obnaša sudačku dužnost“ do najniže – „nezadovoljavajuće obnaša sudačku dužnost“ (Članak 82.)

Člankom 106. propisano je da će Republika Hrvatska od suca tražiti povrat isplaćene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom rokuiz članka 27. i čl. 28. Zakona o sudovima, ako je povreda nastala namjerom ili krajnjom nepažnjom suca. Predsjednik suda pred kojim je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, dužan je nadležnom državnom odvjetništvu dostaviti podatke potrebne za pokretanje postupka u svezi povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Prije  je predsjednika suda imenovao ministar pravosuđa između kandidata koje je predlagalo sudačko vijeće, no kako je članak 109. st. 3.  mijenjan, sada predsjednika suda imenuje ministar pravosuđa, na prijedlog predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Određeni su i uvjeti koje mora ispunjavati sudski savjetnik i viši sudski savjetnik u Vrhovnom sudu Republike Hrvatske te se propisuje da polaznici Državne škole za pravosudne dužnosnike imaju status višeg sudskog savjetnika i da se zapošljavaju na vrijeme od dvije godine. Ako polaznik Državne škole ne završi školu, prestaje mu radni odnos u sudu u kojem je primljen kao viši savjetnik. S obzirom da Državnu školu mogu pohađati i savjetnici i viši savjetnici koji su već zaposlenici u sudu, oni nastavljaju raditi u sudu u kojem su primljeni i ako u propisanom roku ne završe Državnu školu.Suci koji su imenovani prema propisima koji su na snazi do 31. prosinca 2012. godine, nisu dužni završiti Državnu školu za pravosudne dužnosnike, dakle nastavljaju obnašati sudačku dužnost. Naime odredbe ovoga Zakona  odnose se na imenovanje sudaca, primjenjuje se  od 1. siječnja 2013.godine.

Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.

SLUČAJ ARBITRAŽNOG SUDA: “Je li hrvatsko pravosuđe poštenije od slovenskog, ili rugala se vrana vrani a obje crne!” |

SLUČAJ ARBITRAŽNOG SUDA: “Je li hrvatsko pravosuđe poštenije od slovenskog, ili rugala se vrana vrani a obje crne!”

Datum objave: 25. srpanj 2015./hazud.hr

Zbog snimki razgovora dvoje Slovenaca u srijedu se čitava Hrvatska digla na „zadnje noge“. S punim pravom. Osjetila je Hrvatska da joj pravosuđe „pakuje“. I to ne negdje na Balkanu gdje često u mnogim segmentima društva važi deviza „kol’ko para tol’ko muzike“ nego na Zapadu, u Haagu nedaleko samog srca demokratske EU.

Osjetila je Hrvatska da joj osim već „uštipnutih“ pograničnih Svetih gera, Prevlaka, Šarengradskih ada i drugog jedan sudac vrijedno radi na tome da Hrvatska ostane i bez Savudrijske vale.  I vrapci na granama znaju da je načelno svako pravosuđe nepristrano ili bi tako barem moralo biti. Pa i arbitražno.

Pogotovo su suci oličenje nepristranosti i poštenja. Ili bi trebali biti… Naročito u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj odakle dolaze trojica arbitara koji za ishod ove arbitraže ne bi trebali biti zainteresirani kao možda članovi vijeća koji dolaze iz Slovenije i Hrvatske.

Sve do jučer smo vjerovali da su svi Slovenci jednako profesionalni kao što su profesionalni i njihovi neumoljivi prometni policajci kad te iza Bregane uhvate s par kilometara viška brzine.

Koliko se sjećamo, ovako jedinstvenu Hrvatsku smo zadnji puta vidjeli uoči ratnih ranih devedesetih kada nam je zaprijetilo s Istoka.

Ovaj „ slovenski slučaj“ otvara nekoliko vrlo važnih pitanja. Prije svega, tu je naša potpuna neprincipijelnost na domaćoj sceni.

Možda najvažnije je zašto Hrvatska nije na „zadnjim nogama“ kada god mediji objave neki sličan slučaj iz domaćeg pravosuđa?

Možda zato što bi onda na zadnjim nogama morala biti skoro svaki dan?

Ili netko možda želi reći da kod nas nema slučajeva da naši suci nekog zovu ili naše suce zovu čudni likovi s kojima suci makar dok traje spor ne bi smjeli ići na kavu?

Kako to da se kod nas već odavno zna kakvu će odluku Sanaderu donijeti Ustavni sud?

Jesu li neki novinari vidoviti i pametniji od drugih ili imaju svoj poseban „ulaz“ kod visokog izvora iz sudstva? Pa barem na Ustavnom sudu nema istrage, ni odvjetnika stranaka od kojih navodno najčešće cure informacije. Ali ima bivših političara koji su, ajmo biti naivni pa povjerovati, zaboravili kojoj su stranci pripadali. Visoki izvori ne mogu biti ni pravosudni policajci koji rade na ulazima u sudove, ni spremačica koja će novinaru pokazati mali prst koji znači godinu dana zatvora. Nadamo se da nećemo otkriti toplu vodu ako kažemo da svaki bolji novinar na sudu ima svoj „izvor“ koji će mu prije presude pokazati prste.

I bez prisluškivanja hrvatskih sudaca očito i u našem najvišem pravosuđu ima krtica.

Šta bi tek bilo kada bi konkretni snimatelj razgovora između Jerneja Sekolca i Simone Drenik ili možda netko treći tajno snimio još koji razgovor nekog našeg suca?

Koliko znamo takvih slučajeva na sreću (ili na žalost?) nije bilo previše. Osim tajno snimljenih razgovora jednog splitskog suca Općinskog suda gdje se pokazalo da USKOK nije fulao u tajnom snimanju razgovora suca. No, stječe se dojam da se ipak radilo o sitnijoj ribi kod koje se oslobađajuća presuda mogla kupiti i sa jeftinijim ručnim satom.

Nije se fulalo ni u aferi Baltazar gdje je u igri bila malo ozbiljnija cifra. Ili je to bio samo avans?

Tajno snimanje  provaljeno je baš kada je bilo najzanimljivije… Pa su osobe koje su priznale da su skupile 70.000 eura za podmićivanje sudaca najvišeg suda naglo zanijemile.

Pretprošlo ljeto smo se zabavljali  čitajući o supruzi jednog osječkog suca koja je na čudan način završila u Vrapču i o SMS-ovima sa seksi sadržajima između tog suca i tadašnje supruge jednog osječkog liječnika. Uslijedio je skandal sa nepoštivanjem odluke Vrhovnog suda o delegaciji… tužbe za klevete…itd.

Osim predsjedniku DSV sa izdvojenim mišljenjem, većini članova DSV takvo „dopisivanje“ suca od kojeg je zatražena i pomoć na sudu što god to značilo je bilo sasvim – normalno!?

Kada bi netko nedaj Bože (ili daj Bože) snimio još koji telefonski razgovor nekog našeg suca na temu kakvu su vodili „Jernej i Simona“, tada bi dio hrvatske pravosudne javnosti sigurno skočio na zadnje noge da pronađe gnjusnog zviždača koji se drznuo počiniti kazneno djelo neovlaštenog snimanja. I dovesti u pitanje neovisno sudstvo i ugled po defaultu časnog suca. Uslijedile bi tužbe za klevete, sramoćenje, nametljivo ponašanje… naknade štete zbog povrijeđene časti i ugleda sudaca…

Kao i obično vjerojatno bi se oglasila i sudačka cehovna udruga, a i DSV bi vjerojatno većinom glasova pronašao opravdanje za svog „Jerneja“ koji kao i Sanader voli ručne satove. Svi bi zajedno puhali u isti „rog“ da snimka nije autentična, da je to najobičnija montaža, da je to sve u svrhu predizborne kampanje…a protiv našeg „ Jerneja“ njegov predsjednik suda vjerojatno ne bi pokrenuo nikakav stegovni postupak .

Večernji list je već objavljivao neke članke iz našeg pravosuđa koji su naciju odavno trebali dići na zadnje noge. A nisu!?

Npr. 14. listopada 2013. Večernji list je objavio članak „Suci zaposlili djecu u tvrtki u kojoj sude u pet procesa“. I nacionalna televizija je na tu temu u prime timeu emitirala priloge u dvije emisije Labirint koja je javno predložila istragu.

I što se dogodilo? Ništa!

Jer u Hrvatskoj jedino zviždači koji uspiju doći u emisiju Nedjeljom u dva mogu zaintrigirati državno odvjetništvo. Spomenuti osječki suci su samo zatražili svoja izuzeća čime su priznali da su im se djeca doista zaposlila kod stranaka kojima su roditelji sudili. Ali, i dalje su svi suci na broju, samo se sada sudi i zapošljava malo opreznije.

Svatko tko čita ovaj tekst zna kolike su u današnje vrijeme kod nas šanse da se dijete koje je recimo diplomirani pravnik, odmah po diplomiranju bez natječaja i propisanog radnog iskustva samo zaposli, bez pomoći više ili manje utjecajnog roditelja.

Ne bismo u ovom tekstu otvarali temu eventualnih modaliteta revanširanja roditelja poslodavcima, iako su upravo revanši rak rana svakog pravosuđa i imaju svoju cijenu. U našoj naglo prekinutoj aferi Baltazar ona je prema priznanju „sakupljača perja“ bila 70.000 eura..

Da je Večernji list objavio vjerodostojnu dokumentaciju kako se npr. kćer predsjednika suda Gilberta Guillaumea tijekom arbitražnog spora između Slovenije i Hrvatske bez natječaja zaposlila u Ljubljani iako nije ispunjavala posebne uvjete radnog iskustva, tada bi to u Hrvatskoj sigurno danima bila „breaking news“ i dokaz pogodovanja Slovenije predsjedniku suda.

Da je neki od sudaca izvjestitelja Arbitražnog suda npr. u zapisniku o vijećanju bijelim korektorom prepravio („prekrečio“) odluku o vijećanju da npr. Hrvatskoj umjesto već napisane 2/3 pripadne samo 1/3 Piranskog zaljeva, Hrvatska bi vjerojatno „poludjela“ kao što je „poludio“ i naš predstavnik Budislav Vukas koji je očito upao u dobro smišljeni međunarodni „rotor“.

Da je umjesto npr. suca Lowe koji nije htio odstupiti od svog stava isti maknut pa iz nekog drugog vijeća doveden neki drugi Englez, tada bi sva zvona u Hrvatskoj zvonila na uzbunu.

Kada se nešto slično dogodi u Hrvatskoj, npr. u Osijeku o čemu je naš portal već pisao,

http://www.hazud.hr/sokantno-tko-i-kako-zapravo-odlucuje-u-zalbama-na-opcinskim-sudovima/

http://www.hazud.hr/sokantno-je-li-u-osijeku-sude-i-krece-spremacice-2/

 http://www.hazud.hr/u-hrvatskom-pravosudu-sumrak-na-opcinskom-sudu-u-dugom-selu-totalna-pomrcina/

http://www.hazud.hr/mahnitost-sudske-vlasti-i-elite-ne-dozvoljava-gospodarski-rast-i-povratak-iseljenika-u-hrvatsku/

tada su Hrvatska i njene institucije nijeme, okreću glavu od problema i „ni repom ne mahnu“. Ili nisu nadležni za takve i slične probleme u sudstvu koje najčešće izazovu korumpirani ili pak nesposobni suci. 

Institucije ne naprave apsolutno ništa.

Odnosno naprave. USKOK napiše da sutkinja jest prepravljala zapisnik ali da to nije bilo namjerno!? A DSV joj ne želi skinuti imunitet.

Bilo bi jako zanimljivo pročitati obrazloženje kako se to zapisnik kao službena isprava može prepravljati nenamjerno, ali takvog obrazloženja USKOKA naravno nema. Pa ni DSV-ovog.

Osim što se sudovi svim silama upiru da ne dođe do ponavljanja suđenja na malo pošteniji način. Zašto i bi kad nije ugrožen ni hrvatski teritorij niti državni nacionalni interesi nego neki interes tamo nekog građanina koji uporno kopa po tome zašto mu je u radnom sporu preinačena presuda da bi onaj tko je u aferi Baltazar dao 35.000 od 70.000 eura u žalbenom roku u njegov ured zaposlio kćer suca s kojim se sudac sastaje.

Državne institucije o građanima dužnu brigu ionako vode samo u predizborno vrijeme.

Sve dok se Hrvatska ne bude na isti način majčinski odnosila prema svakom domaćem pravosudnom skandalu bez obzira tko bio oštećen, hrvatsko pravosuđe će biti ovakvo kakvo jest. Predmet izrugivanja i na korak do već raskrinkanog hrvatskog suđenja u nogometu za koje se kako smo vidjeli moralo platiti da bi bilo pošteno. A zeleno svjetlo za takvo suđenje i namještanje je prešutno došlo iz velikih centara moći UEFE i FIFE koji nisu na vrijeme imali snage za katarzu u svojim redovima

Dok se nije upleo FBI

Ima li Hrvatska snage da napravi katarzu u svom pravosuđu i može li ovaj slučaj biti prekretnica? Ili i Hrvatskoj u pravosuđe treba doći napraviti FBI?

No, krenimo korak dalje s jednom hipotezom…

Što bi bilo da je   članak sa transkriptima razgovora objavljen u Večernjem listu  kojim slučajem zakasnio?

Što bi bilo da je transkript objavljen nakon što je Arbitražni sud u Haggu donio i objavio svoju odluku na štetu Hrvatske? Kako na tu odluku nema žalbe kao redovnog pravnog lijeka, tu bi za nas očito bio kraj priče.

Bi li Hrvatska koja više ne bi imala iz čega istupiti nakon takvih šokantnih saznanja tražila ponavljanje postupka?

Naravno da bi što bi bilo potpuno logično, legalno i legitimno.

Hrvatska će slijedeći tjedan u Saboru pokazati rijetko viđeno jedinstvo. Teško je povjerovati da će bilo koji zastupnik riskirati ne napustiti kupanje ili putovanje s obitelji i na dan-dva prekinuti tromjesečni godišnji odmor  .

Budući da Hrvatska za sada štiti svoj „izvor“ (čitaj:zviždača) koji je razotkrio ovaj skandal par excellence, za očekivati je da bi Hrvatski sabor na jesen istim konsenzusom mogao donijeti i Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti (zviždača) koji se već predugo ne donosi iako nacrt toga „Zakona o zviždačima“ odavno postoji. Ili se i obećanja o donošenju tog zakona koristi samo u predizborne svrhe?

Tu je i netom doneseni novi Zakon o DSV koji unatoč protivljenju UHS i dalje propisuje gotovo nedodirljivost sudaca pa smo i dalje zakinuti za splitska saznanja kako su neki od splitskih sudaca koji vole točno vrijeme kao i Splićanin Ivo Sanader i previše od krvi i mesa.

Sudački imunitet bi se osim u donošenju sudskih odluka trebao puno lakše skidati

Šteta je samo što iz objavljenih transkripata nismo saznali je li slovenski sudac najmanje tri puta zivkao svoju kolegicu samo iz domoljublja ili je tu bilo ili trebalo biti i nečeg više kao u Splitu?

Naglo podnesene ostavke Jerneja Sekoleca i Simone Drenik su ustvari njihova priznanja i tu nikako ne bi smio biti kraj priče. Naprotiv!

Za očekivati je da će nakon ove „provale“ neopreznih slovenskih aktera suci ubuduće više naćuliti uši, još manje pričati na telefon a i reducirati broj osoba s kojima će piti kavu.

Morao bi uslijediti nastavak priče u kojem bi se provela istraga i sudski postupak nakon kojeg bi dio kazne svakako morao biti doživotni progon iz svega što ima veze sa očito zlatnom kokom pravosuđem.

I tako redom… sve do neovisnog i poštenog slovenskog, hrvatskog i svakog drugog pravosuđa.

Uostalom, galeriju fotografija nastalu na temelju fotografiranih akata iz spisa neovisnog i poštenog hrvatskog pravosuđa pogledajte sami;