MOST BIRA: ILI LUSTRACIJA I PUT SA HDZ-OM, ILI SDP I STAZA UDBAŠA |

MOST BIRA: ILI LUSTRACIJA I PUT SA HDZ-OM, ILI SDP I STAZA UDBAŠA

Datum objave: 22. studeni 2015./Piše: Igor Drenjančević/hop.hr

Ovih dana se  odlučuje o sudbini Hrvatske na dva načina-  ili lustracija ili udbaška država.

Iako se čini patetično jer sve stranke su prepune udbaša, ipak samo Karamarko je rekao lustracija. Tu magičnu riječ koja može sve promijeniti u potpunosti ne izgovara baš nitko osim Karamarka, zato i počinje njegova kalvarija u medijima. Gotovo svi mediji su protiv njega. Dirnuo je in medias res. Koliko je  mislio ozbiljno to nitko ne zna, ali je činjenica kako je on iz obitelji stradale na Križnom putu.

Poljska vlada je dobila izbore jer je rekla kako će lustrirati i djecu komunista, pa prema tome nitko od njih više neće moći vršljati po državnim službama. Kod nas je situacija očajna. Mreža udbaša je perfektna, kontrolira upravo sve u društvu.

Mnogi zamjeraju Tuđmanu da je u tom segmentu pogriješio.Nije proveo lustraciju. Koliko je jaka mreža vidimo i danas, pa kada se vratimo u vrijeme rata, situacija bi bila znatno gora da je išta poduzimao, poglavito znajući kako je i ekipa iz njegova ureda zaslužna za pokušaj njegove likvidacije raketiranjem Banskih dvora.

SDP je nositelj  svakog protudržavnog političkog ponašanja. Još 1990. ozakonio je pljačku države kroz ukidanje zakona o porijeklu imovine. Tada se zvao SKH-SDP. U prvom sazivu Sabora SDP je bio protiv osamostaljenja. Razoružao je narod, oduzeo oružje teritorijalne obrane. Danas po broja manjinskog srpskog naroda koji percipira u vlasti, ista je srpska ili prosrpska stranka.

I nakon klanja u Vukovaru pod zvijezdom petokrakom ponosi se istom, kao i  sa Titom komunistom. Tito je zločinac koji je napravio veliki genocid nad hrvatskim narodom. Šljivančanin je nasljednik tog sustava, a Milanović uz gromoglasan pljesak pozdravlja sa “drugarice i drugovi” na skupovima, POZDRAV S KOJIM JE ŠLJIVANČANIN UŠAO U VUKOVAR.

Zamislite taj pozdrav u HDZ-i, Karamarko bi tako što teško preživio, bez obzira na broj komunista u svojim redovima.  SDP mediji već godinama to izjednačuju, istina je drugačija, u HDZ-u to su zabranjeni simboli i pozdravi. Ako je netko bio, sada u toj priči više nije, SDP je još uvijek i ne stidi se zločina nad Hrvatima, svih jama i pljačke imovine.

Tuđman je u svoje vrijeme shvaćao opasnost današnjeg stanja i kontrolom situacije branio raspad sustava. Polupredsjednički sustav je idealan i danas za vladanje zemljom. Svojim ovlastima predsjednik je spriječio  širenje udbine mreže. Tako je spriječio, kažu neki, demokratske pokrete 1996, jer nije želio crvenog gradonačelnika Zagreba. Danas se vidi koliko je bio u pravu. Tomac nije uspio kao gradonačelnik, ali njegov najbolji učenik Bandić jest. Kako je Zagreb najbogatiji grad, SDP je ojačao, a preko svojeg crvenog gradonačelnika je očito crpio svoju moć kako bi ovladali medijima i gradskim resursima. Kada je novac postao ogroman, mali Milanović i stari lisac Bandiću  se sukobljavaju. Bandićeva moć je postala ogromna.

Kako je narcisoidan tip, postao je opasnost za ekipu iz koje je došao, poglavito što nikoga nije slušao, osim Tomca, koji ga je držao donekle normalnog, na svojim seansama u sklopu FPZ-i, gdje je redovito dolazio Tomcu na instrukcije,kako voditi grad. Kada se odmaknuo od Tomca, pokazao je svoje pravo lice. I ovih dana potvrdio tko je  zapravo on.

Iako  poput Tita, čiju je  karizmu imitirao, kroz slogan “snađi se druže”, narodu dajući besplatne udžbenike, na drugoj strani je trošio novac građana za skupa putovanja, pa je na jednom takvom potrošio  nedavno preko 200 000 kuna, predstavljajući Zagreb, a slijedeći dan je mazao kruh sa mašću tim istim građanima. Ipak kada pogledamo grad u njegovo vrijeme,  kulturološki je postao kasaba. Dvorana Lisinski nema besplatan wi-fi, aparatura je iz prošlog stoljeća, ali zato ima direktora i “zamjenike od zamjenika  direktora”. Administraciju s kakvom se niti Tito ne bi mogao pohvaliti. Nije bolje niti drugdje, galerija Urlich ne treba gradu, a niti kavana Medulić, važnije kulturno okupljalište je DM, iako je DM na 200 metra, kod Britanskog trga.

Ipak Bandić je svoje pravo lice pokazao kada je brzopotezno otpustio kćer Ivana Kramarića, koji je svjedočio i pokopao Perkovića na sudu. Pokazao je time kojem jatu pripada.

Njegov rođak je konzul u Tuzli,a  zasluge je stekao radeći za jugoslavenske tajne službe. Da je provedena lustracija, uštedjeli bismo novac za ovakve narcisoidne crvene rasipnike.

Slučaj branitelja Pajičića govori koliko je sudstvo, policija i SDP povezano. Monstrum, a ne policajac Sabadoš odgovoran je za smrt branitelja, polomio mu je kosti lubanje, a čovjeku koji je htio nesretniku pomoći, prijetio je pištoljem. Otac mu je bio u četnicima, a nagrada Sabadošu je ubijanje hrvatskih branitelja. Da je lustracija i progon četnika bila intencija ove države, ovakva bagra ne bi mogla ubijati branitelje, a bagra na vlasti  ne bi opravdavala zločine, jer niti ne bi osupnula vlast. Oko 3000 branitelja je napravilo samoubojstvo zbog ovakve vlasti i novinara.

Novine su pune djece jugoslavenskih oficira i oficiruša, od Kuljiša, Babića,  Stankovića do Ante Tomića. I svi imaju isti nazivnik-mržnja prema ovoj zemlji.

Kako bi osigurali svoju mržnju, na vodeću poziciju u novinarsko društvo stavljaju srednjoškolca iz Pakraca, naravno isto Srbina. Hrvatske novinare HND progoni o čemu uskoro progovaramo. Naravno pored oficirske djece imamo i hrvatske fenomene ljigavosti u imenu i prezimenu Domagoja Margetića, titovog omladinca, koji je preveslao Tuđmana, da bi lakše pokrao povjereni mu rezervat Crna Mlaka, pa kada je osuđen, Tuđman je ispao zločinac, onda odlazi kod Dodika na 5000 KM (konvertabilnih maraka) mjesečno, pa kada i ovaj više ne želi plaćati njegove gluposti, “otkrio je zločinačku kob”  Milorada Dodika.

Margetića su crveni poslali pred vrata Karamarka, kada je razgovarao sa MOST-om. On i Iva Anzulović, držali su transparent o aferi Soboli. Aludirajući na Karamarka. Da je Karamarko kriv odavno bi njega Milanović strpao u zatvor. Margetić pri tom navodi kao dokaz i  nepravomoćno dobivenu parnicu na sudu. Istina je drugačija, Margetić je oslobođen kaznene odgovornosti kao novinar, jer je vjerovao svome izvoru, ali sud nije bio nadležan provjeravati istinitost navoda izvora, jer se radilo o parnici za klevetu.

Prosvjedni marš pokreta Occupy Croatia pod nazivom Stop teroru šatorasa. – organizatori Domagoj Margetić i Marijana Mirt

Ako ovima dodamo dežurne spasioce, Ivana Pernara i Ivana Sinčića, koji nabijaju aktivistima i ovršenima kazne, znači nove nevolje, a protiv su šatora u Savskoj jer to opravdavaju vezanošću sa HDZ-om sve je jasno, koliko je opasan SDP i njegovi sateliti. Živi zid svaku inicijativu, pa čak da je i od HDZ-e ne bi odbijao u svezi branitelja da je za Hrvatsku, jer je 3000 samoubojstava branitelja, a pred vratima ministra Matića je umrla braniteljica. Oni su bili protiv njih, uz Margetića, Mirt i sličnu žgadiju.

Domagoj Margetić, Vladimira Palfi, Ivan Vilibor Sinčić, Tomislav Ajduković, Damir Trnačić

Kad bi bilo lustracije, takvi ne bi radili niti u čistoći. Isti slučaj je u privredi, lopovi bankarski iz Jugoslavije, koji su Jugoslaviju uništili od 1973 do 1979 godine u rekordnom roku, uništili su totalno Hrvatsku u ovih 25 godina. Oni se ne zovu HDZ-a, kako njihovi novinari pričaju, već se zovu mreža UDBE. U Sloveniji je taj ogranak pod Kučanom, najboljim prijateljem Mesića, a Janez Janša po tim i takvim slovenskim medijima je lopov sa čak 160 kaznenih prijava. Janša je slovenski HDZ-a. Tko je za naciju, taj je lopov, a oni su avangarda. 

Kako su protiv nacije, oni su suradnici globalista i masonerije, pa su na taj način povezani. Nije slučajno jedan od stožera Bandića uz rotarijance. Vrata do vrata.

 Slučaj Bandić i Sanader govore tko ima zaštitu, a tko ne, kada vas uhvate sa rukama u pekmezu. Sanader je čak izabrao odvjetnike ljevičare, a onaj glavni zastupa istovremeno i Zagrebačku banku i Holding,  time krši kodeks sukoba interesa.

Priča oko Sanaderovih krađa ovih dana pada, jer je osuđen za nešto što nema dokaza, a strpan je u zatvor u trenutku kada jedan svjedok otkriva sve malverzacije Zagrebačke banke pred njime.

Radi se o Pašku Kačinariju, koji je svojim istraživanjima otkrio da Zagrebačka banka nije upisala svu svoju imovinu, a tako i umanjila vrijednost dionica, te oštetila dioničare. Koliko je Kačinari bio u pravu pokazalo se nekoliko godina kasnije, kada je Zagrebačka banka izgubila sa njime spor, a utvrđeno je čak kako je netko iz banke falsificirao dokument, da bi navedeni bio oštećen. Na zagrebačkom sudu, tijekom postupka izmjenjivali su se suci kao na traci, dokumentacija i dokazi su nestajali, pa su bivali pronađeni u  sefu suda, a kako kaže Kačinari, on sam smatra da je udba zapalila arhivu kako bi bio spašen Luković i kompanija…sam Kačinari je slao Sanaderovoj ženi  pisma i upozoravao na moguće nekorektno suđenje, ali za sve je bilo kasno, Sanader je dirnuo u dokaze protiv organizirane UDBE  i njihovih lobija kada je dao istražiti navode Kačinarija.

MOST sada bira put, ili će stati uz UDBAŠE  ili će stati uz LUSTRACIJU  i prekinuti agoniju naroda. Ako stane uz SDP on će nestati sa scene, a ako stane uz HDZ-u, pomoći će lustraciji u samoj stranci, te trenutno kukolj maknuti od vlasti i sebi osigurati budućnost.

MOST je napravio prvi dobar korak, zabranio je Prgometu, koji više sliči MR Beanu kad šeta ulicom, pristup stranci, jer bi ovaj cinker opet sve ocinkao Milanoviću. Prijedlog da ga se prihvati nazad išao je od psovača, titoiste Petrine, što sve manje čudi. I on je crvena škola, koja želi uništiti koheziju mosta, kako bi Milanović dobio glasove jednog dijela mostaša.  Što prije i Petrinu isključe, MOST će lakše funkcionirati.

Lustraciju nudi HDZ-a, a kako vidimo i slične programe, pa prema tome samo sukobi mogu podijeliti MOST. Tko ih radi? Prgomet i Petrina.

Igor Drenjančević

hop.hr

S kim to misle MOST i Božo Petrov provesti reformu pravosuđa i uvesti novu javnu upravu? Sa HNS-om i SDP-om? |

S kim to misle MOST i Božo Petrov provesti reformu pravosuđa i uvesti novu javnu upravu? Sa HNS-om i SDP-om?

Datum objave: 21. studeni 2015./Piše: Nada Landeka

“Hrvatska ne može krenuti prema boljoj budućnosti bez korjenitih promjena, reforma u javnoj i lokalnoj upravi, u pravosuđu, monetarnoj politici…“ izjavio je čelnik MOST-a Božo Petrov objašnjavajući narodu Hrvatske iz kojih razloga oni inzistiraju na pregovorima sa obje političke opcije, lijevom i desnom, a sve u nastojanju da se provede reforma pravosuđa i uvede nova javna uprava.

S kim to misle MOST i Božo Petrov provesti reformu pravosuđa i uvesti novu javnu upravu?  Sa HNS-om i SDP-om?

Jer ako misle istu provesti sa KUKURIKU koalicijom slobodno se možemo pozvati na onu starinsku izreku „Piši kući propalo je!“

Ne znam iz kojeg razloga političari misle da je narod senilan, lobotomiran, ili glup. Suprotno tome, narod baš pamti, a političari za svoje propuste i greške prije ili kasnije bivaju kažnjeni nedobivanjem dovoljno glasova.  2000 godine narod je odlučio pružiti šansu i drugoj političkoj opciji. Nakon desetogodišnje vlasti HDZ  je izgubio izbore a pobijedila je lijeva politička opcija.

Koalicijska vlada RH 2000 godine

Na tim izborima, 2000 godine, prvi put je većinu u Saboru RH dobila koalicija sastavljena od šest stranaka – HSS-a, IDS-a, LS-a, HNS-a, HSLS-a i SDP-a (tzv. šestorka), iako je HDZ i tada  pojedinačno dobio najviše mjesta.Izbori su bili provedeni u periodu između smrti predsjednika Franje Tuđmana i izbora za novog predsjenika Republike.  Vlast se potpuno promijenila a na čelo države stupila je nova vlada s Račanom na čelu. Iako je koalicija SDP-HSLS osvajila  svega 38,7 % glasova birača, ipak uspijeva uspostaviti  vlast koalicije sa šest  političkih stranaka i to sa Ivicom Račanom kao predsjednikom Vlade.  Odmah po dolasku na vlast,  bivši Savez komunista Hrvatske koji  je promijenio  ime u SDP započinje proces „detuđmanizacije“ i  mnogim novinarima ukida radno mjesto na HRT-u. Istu praksu zadržali su i tijekom vladavine protekle četiri godine.

2001. godine stigle su i  prve haaške optužnice za određene istaknute hrvatske generale u operacijama Bljesak, Oluja, Medački džep. Iako se u početku govorilo da se optužene generale neće procesuirati haaškom sudu, ubrzo je postalo izvjesno da generali poput Mirka Norca moraju biti procesuirani. Zbog prijepora oko pitanja suradnje s Haaškim sudom, 2002. godine Dražen Budiša i HSLS napuštaju Vladu.

Ivica Račan, tadašnji premijer,  podnio je 5. srpnja 2002. godine ostavku, koja je automatski značila i pad Vlade. Tako je formalno okončan rad koalicijske vlade koja je oformljena 27. siječnja 2000. godine kao projekt dviju predizbornih koalicija – koalicije SDP-a i HSLS-a.  IDS se iz te partnerske Vlade povukao još u ljeto 2001.

HNS – i „Nova javna uprava“

HNS – Nova javna uprava 2003. g.

Jedan od tadašnjih partnera koalicijske vlade, koji je i sadašnji partner u KUKURIKU kolaciji  je HNS – Hrvatska narodna stranka, nekad na čelu s Radimirom Čačićem, a danas sa  sveučilišnom profesoricom Vesnom Pusić koja je HNS preuzela voditi 2000 godine.  2003.  godine HNS upravo zahvaljujući kampanji „Nova javna uprava“  postiže najbolji rezultat od kad postoje i upeterostručuje broj zastupnika u Saboru.  Upravo su svojim glasovima  birači pokazali što je najveći problem u Hrvatskoj ukazujući na to da je nužno potrebno uvesti reforme u javnoj upravi i u pravosuđu. Stoga HNS svoj  tadašnji politički uspjeh može zahvaliti isključivo akciji koja je „zapalila“ Hrvatsku ili bolje reći, mogu zahvaliti  svojem uspješnom  „prodavanju magle“ o uvođenju „nove javne uprave.“

Vesna Pusić – 2003. godina – HNS

U Kampanji  HNS-a  za novu javnu upravu koja je započela u siječnju 2003. godine predstavljen je  koncept javne uprave koja je usmjerena na građane, njihov servis i osigurava ostvarenje funkcionalne države koja služi ostvarenju gospodarskih, građanskih i ljudskih prava – govorili su u HNS-u. Diljem zemlje održane su brojne tribine, istaknuto je niz problema u pravosuđu,  ukazivano je na stvarne i realne probleme.  Posvuda su bili istaknuti jumbo plakati,  TV je snimala reklamne spotove o problemima u pravosuđu, a finiš prestavljanja bio je krajem 2003. godine  na godišnjoj Konvenciji HNS-a u Vatroslavu Lisinskom, čime su obilježili kraj promidžbe kampanje “Nova javna uprava”.  I tom prilikom istaknuli su da je  postojeća javna uprava  preskupa i prespora, službenici su često nestručni, pa bi ju valjalo reorganizirati u brzu i učinkovitu javnu upravu. Reorganizacija je samo stvar političke volje – tvrdili su. Javna uprava vezana je  uz većinu neophodnih djelatnosti kako za građane, tako i za državu. Reforma postojeće javne uprave za Hrvatsku je nužan korak u približavanju strateškim ciljevima naše zemlje, a razvijena i efikasna javna uprava danas je zamašnjak razvoja, privlačenja investicija i približavanja Europskoj uniji – govorili su HNS-ovci, i na tome je sve ostalo.

„Pričali su pričali, od srijede do petka, ali se nisu maknuli dalje od početka“,  glasila bi modernizirana pjesmica o patku i pačićima, tj. o HNS-u

Najbolje im ide „prodaja praznih priča“.  Političari znaju gdje narod boli, pa onda u vrijeme predizbornih kampanja pričaju i dotiču se tema koje bi mogle biti evenutalni lijek za narod. A kad povjeruju njihovim obećanjima, oni ih jednostavno zaborave.  Po istom principu prošli su i izbori 2011 godine, kada je famozna KUKURIKU koalicija u svojem Planu 21 obećala „brda i doline“. Pravdu, blagostanje, pune džepove, radno mjesto, sigurnost i budućnost.

Treba li posebno isticati da su građani praznijih džepova nego ikada, da su im računi blokirani, da se u pravosuđu i u javnoj upravi nije promijenilo baš ništa, osim što se u međuvremenu sudi mrtvima, žive se ubija dugotrajnošću  sudskog postupka, nepravdom i nemarom prema njima, otima im se imovina, prazne im se računi neosnovanim blokadama….

Ako je to ta obećana nova javna uprava, onda, gospodo – hvala!  Mi to nećemo!

2015 godine – repriza promidžbenih laži

Igor Kolman – HNS

Igor Kolman, miljenik šefice HNS-a Vesne Pusić na ovim parlamentarnim izborima odlučio je iskušati pamćenje hrvatskog naroda pa im je  podmetnuo isti program kao i davne 2003. godine. Prošlo je onda, pa zašto ne bi i sada, vjerovatno su mislili u HNS-u. Narod je zapravo gladan pravde i pravednosti,  pravne sigurnosti,  pa će takav program sigurno proći,  ispravno su zaključili.   Kolman je u politici još od srednje škole,  a u Saboru RH postao je poznat po svojim riječima; „Svaki zidić, svaka ograda, svaka trafostanica u Hrvatskoj koja drži do sebe ima jedno ustaško U, jedan kukasti križ ili jedan Za dom spremni i to nikoga ne brine, to više nitko ni ne briše i nitko se više na to ne obazire“  – rekao je,  naglasivši pri tom svoj stav, da je hrvatsko društvo okruženo retorikom mržnje i netrpeljivosti.

„Živimo u zemlji koja relativizira najstrašnije stranice ljudske povijesti i najstrašnije zločine koji su počinjeni zbog dnevno političkih događaja, u zemlji koja se počela sramiti antifašizma. U Hrvatskoj su se ljudi počeli sramiti činjenice da smo sudjelovali u najsvjetlijoj stranici ljudske povijesti, da smo sudjelovali u pokretu koji je pobijedio čudovište nacizma i fašizma. A relativizira se, nažalost i glorificira, najmračnija stranica naše i ljudske povijesti“  izjavio je Kolman,   misleći vjerovatno pri tom na domoljubni osjećaj koji u narodu još uvijek nisu uspjeli zatrti  uprkos svekolikom trudu.

I sada taj Igor Kolman potura staru foru pod novi recept. Program „Nova javna uprava“ njegove šefice i punice Vesne Pusić, postao je njihov program kojim bi Hrvatska trebala krenuti u neki boljitak.

12 godina poslije najavljenih reformi, od toga sedam godina na vlasti, a rezultat 0. I svaki put kad im se ona famozna vladajuća fotelja počinje izmicati ispod  utrnule stražnjice od  dugotrajnog sjedenja, oni se sjete da bi narodu ipak trebalo dati malo nade.

Pa eto, sada će im  ponovno podvaliti staru ideju o reformi „Nove javne uprave“.

Božo Petrov, MOST

Uz sve to, i  sada ima upravo jednaku ideju. Zajedno sa ostalim MOST-ovcima želi opet stvoriti neku koalicijsku vladu,  koja bi trebala pokazati neko nacionalno jedinstvo i prihvatiti prijedloge reformi koje on nudi. I pazi slučaja, baš „novu javnu upravu“.   Do sada nit je prošla takva koalicijska vlada, niti je provedena reforma u javnoj upravi. Općenito gledano, provedeno je malo toga. Istina, mora se priznati, gradilo se.   Imamo najskuplje tunele na svijetu, najskuplje gradske wc-e sa modernim push kotlićima, imamo fontane, ali nemamo novac koji je ispario, nemamo red u državi, i izgubili smo nadu.

I sad bi nam oni htjeli nadu vratiti, ponovnim prodavanjem magle.

U ovoj zemlji jedino se još mogu zavrnuti rukavi i primiti se posla. I to ozbiljnog posla. Našoj državi trebaju tvornice koje rade i zapošljavaju radnike, trebaju obrađena i zasijana polja, treba nam hrana koju ćemo sami proizvoditi,  treba nam izvoz naših proizvoda a ne uvoz kineskih  i korejskih, trebaju nam nagradevrijednim poduzetnicima  a ne pokloni milijuna i milijuna kuna iz državnog proračuna, unaprijed namijenjenih samo odabranima.  A to nam koalicija iza koje već stoji neuspješna SDP-ova  koalicijska  vlada koja se jednom i ne tako davno raspala, i jedna SDP-ova  vlada sa najviše smijenjenih ministara, iza koje ne stoje nikakvi rezultati osim uspješnog ispiranja mozga i gašenja nacionalne svijesti u svakom Hrvatu, ne može sigurno dati.

Odluke Ustavnog suda i Vrhovnog suda o puštanju Sanadera na slobodu – politički obračun sa sucem Turudićem? |

Odluke Ustavnog suda i Vrhovnog suda o puštanju Sanadera na slobodu – politički obračun sa sucem Turudićem?

Datum objave: 21. studeni 2015./Piše: Nada Landeka

Jesu li odluke Ustavnog i Vrhovnog suda odraz pravednog odlučivanja najviših sudova u RH u smislu zaštite ljudskih prava i prava na pravično suđenje, rezultat sposobnosti odvjetničkog dvojca Čede Prodanovića i Jadranke Sloković, ili pak političke odluke, pitanje je koje se posljednjih dana od 0-24 vrti u javnosti.

Koliko se stvarno može vjerovati u odluke i obrazloženja tako visokih sudskih sudova?

Najnovije odluke ukazuju na činjenicu da u Hrvatskoj pred sudovima nitko nije siguran i da su isti daleko od pravednosti, a još dalje od pravde. Jer sudeći prema obrazloženju najnovijih odluka visokih sudova, nepravično suđenje, uz teške povrede ljudskih prava „požderu i niz godine života“.

Posljednjih godinu dana Ustavni sud šokira svojim odlukama.

Počelo je s Branimirom Glavašem u čijem je slučaju zakon interpretiran ovisno o sudu i sucu u čijim se rukama tog trenutka našla Glavaševa sudbina, potom je nastavljeno s zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem koji je prema sudskoj odluci mogao biti gradonačelnik u Remetincu, ali ne i na slobodi, a potom je pak ipak zahvaljujući odluci Ustavnog suda ne samo pušten na slobodu, već i nesmetano obavlja svoje dužnosti gradonačelnika i priprema teren za nove političke uzlete. Čista suprotnost naravno odlukama u svezi Glavaša, Bandića i Sanadera je ona koja je donešena u slučaju Marine Lovrić Merzel. Ona je morala birati između obavljanja dužnosti županice ili slobode. Odabrala je slobodu i mjesto saborskog zastupnika. „Vuk sit i koza cijela“, rekao bi naš narod.
Međutim, trenutno je najatraktivnija ova odluka oko padanja presude Sanaderu. Obzirom da je tek završila predizborna kampanja, a da se ove aktualne i šokantne odluke Ustavnog i Vrhovnog suda tiču upravo bivših i sadašnjih političara nužno se nameće pitanje – kreiraju li Ustavni i Vrhovni sudovi političku scenu u Hrvatskoj?

Jer, u suprotnom, zašto ne bi šokirala jedna takva odluka visokog suda donešena u korist optuženika iz slučaja Lora Emilia Bungura, i u slučaju hrvatskog branitelja Veljka Marića, i mnogih drugih zatvorenika za koje cjelokupna javnost smatra da su potpuno nevini, a ako već postoji i opcija da im se u sudskom postupku dokaže eventualna krivnja, iz kojeg razloga nemaju jednaka prava da im se sudi sa slobode? Zar samo zato što nisu političari?

Politički i osobni obračuni preko sudskih odluka najviših sudova?

Nužno se nameće i ono drugo najvažnije pitanje, jesu li odluke Ustavnog i Vrhovnog suda zapravo sredstvo za profesionalnu i političku eliminaciju suca Ivana Turudića, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Tko to zapravo vuče konce političkih odluka i tko stoji iza njih? Suce visokih sudova imenuje politika, no na slobodi su trenutno i brojni zatvorenici koje je svojevremeno Ivan Turudić osudio (general Zagorec, Hrvoje Petrač zbog organiziranja otmice Zagorčevog sina, bivši ministar Damir Polančec).
Zorro osvetnika ima na pretek, i ne samo njih.

U pojedinim tiskanim medijima vrti se naslov; „Turudić skrivio rušenje presuda Ivi Sanaderu“ . Odjednom, nakon godina sudovanja i donošenja odluka Petraču, Zagorcu, Sobolu, Polančecu, stvara se klima da je Ivan Turudić HDZ-ov igrač, ne gleda se njegova sudačka stručnost i sposobnost, već navodna politička pripadnost, iako činjenice govore drugačije. Upravo je sudac Ivan Turudić najvećim dijelom sudio upravo članovima HDZ-a i osudio ih na višegodišnje zatvorske kazne.

Mnogi koriste najnovije događaje kao predstavljanje odraza nekompetentnosti predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Padanje presude Ivi Sanaderu, kažu njegov je poraz. Svi znamo da, iako bi sudstvo moralo biti neovisno, da je nad Ivanom Turudićem visio zapravo iznimno veliki pritisak sudačke odgovornosti tijekom cjelokupnog sudskog postupka protiv njegovog imenjaka Sanadera. Da je u tom trenutku Ivan Turudić procijenio da su dokazi nedovoljni za donošenje presude i da je Sanadera oslobodio zbog nedostatka dokaza, tek tada bi to bio njegov kraj, jer bi očigledno, svi koji ga napadaju sada da je nesposoban, jednako tako bi ga napadali i onda, tvrdeći da je korumpiran i da pogoduje Sanaderu zato jer je sklon HDZ-u.

Postoji jedna takva priča u prošlosti, u kojoj publici nisi dobar, što god uradio.

Mnogi su osuđivali i prozivali Turudića da je režimski sudac i da služi politici. “Što uopće znači biti režimski sudac”, pitao se jednom prilikom. “Da oslobađam pripadnike političke nomenklature? Pa nađite mi jednu takvu moju presudu” odgovorao im je Turudić.
A sada su mu odjednom pale čak dvije presude, i to ne iz procesnih razloga, već prema tumačenju visokih sudova „zbog teških povreda ljudskih prava“.

Ili im  zapravo smeta zato jer je hrvatski branitelj i domoljub?

Zanimljivo je, analizirajući presude donešene u prošlosti, da je i presuda Zagorcu bila na klimavim nogama. Osuđen zbog dragulja koje još uvijek nisu pronašli, Ustavni sud u njegovom slučaju nije vidio razloga da utvrdi tešku povredu ljudskih prava i prava na pravično suđenje. Znači li to da u tom trenutku politička klima nije bila jednaka? Naime, u međuvremenu je, nakon niza presuda u kojima je presuđeno visokim političkim dužnosnicima, sudac Turudić pokazao ambicije za napredovanjem. Neskrivena je bila njegova želja za nekom većom funkcijom.

Neskriven je i njegov domoljubni osjećaj. Hrvatski dragovoljac, u siječnju 2015. godine posjetio je hrvatske branitelje, 100%tne invalide domovinskog rata u Savskoj 66, koji prosvjeduju ispred Ministarstva branitelja, te im zajedno sa svojom obitelji pružio im podršku.

“Moja obitelj dijeli iste domoljubne stavove i posve prirodno je da smo došli. Ako se dođe samo jedanput onda bi to shvatio da bi to bilo samo puko poziranje. Ja doista osjećam potrebu da budem s ovim ljudima”, pojasnio je razlog dolaska braniteljima Ivan Turudić.
„Mislio sam baš na Staru godinu, kad je bilo -17 stupnjeva, bio sam u Slavoniji i pomislio sam kako je ovim ljudima, kako im je zima i kako nisu kod svoje kuće. Ne znam, to su ljudi kojima je dostojanstvo povrijeđeno. Kad je povrijeđeno dostojanstvo, to je bolnije od neimaštine i od zime i od svega”, zaključio je Turudić.

Turudić je jasno i glasno rekao je kako su prvu presudu Sanaderu poništili Ustavni suci koji nisu nikako smjeli sudjelovati u donošenju te odluke.

„- Znamo na koji se način imenuju suci Ustavnog suda i tko ih imenuje. Neki od njih su imenovali čistom milošću optuženog Sanadera. Oni kažu da to nije razlog za izuzeće, ali njihova praksa ih demantira jer su se suci Ustavnog suda u nekim drugim predmetima radi puno banalnijih razloga izuzimali. Međutim oni su se našli, uzeli su si ovlast da traže trunje u oku nas sudaca, a da ne vide balvane u svom oku“ – rekao je Turudić nadodavši da je Ustavni sud politički sud te da se ponekad ponaša kao da je ‘nadvlast’.

Je li oslobađajućom odlukom za Sanadera zapravo donešena osuđujuća odluka za suca Turudića od strane njegovih kolega, upravo zbog njegove ustrajnosti da pri obnašanju sudačke dužnosti ne pripada ni lijevoj ni desnoj opciji, već sudačkoj struci i domoljubnoj Hrvatskoj?

Komentar Antuna Babića: Koalicija MOST-a sa SDP-om i HNS-om mogla bi ugroziti opstanak samostalne hrvatske države |

Komentar Antuna Babića: Koalicija MOST-a sa SDP-om i HNS-om mogla bi ugroziti opstanak samostalne hrvatske države

Datum objave: 21. studeni 2015./Piše: Antun Babić  

Uhvati me veliki strah za budućnost hrvatske države kad i danas čujem neke «ugledne» bivše hrvatske političare kako o odnosu međunarodne zajednice prema okupaciji Hrvatske u velikosrpskoj agresiji 1991., a posebno genocidu u Vukovaru, u medijima govore «kao o nečemu što je bilo lakovjerno od strane neđunarodnih čimbenika». Ti ljudi ili stvarno neznaju, ili se prave ludi, da je međunarodna zajednica znala puno više nego mi sami što se u Hrvatskoj tada događalo. Međunarodna zajednica, a pod njom u tom trenutku treba prvenstveno podrazumijevati Veliku Britaniju, Francusku, Nizozemsku i SAD-e, bila je odlučno protiv razbijanja Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Tijekom cijele 1991. godine tražili su sve moguće načine da pomognu Miloševiću u njegovoj namjeri da okupira Hrvatsku i ostatak teritorija tadašnje Jugoslavije. Sjetimo se samo makinacija Lorda Carringtona i drugih međunarodnih izaslanika u izmišljanju raznih planova koji su trebali odvratiti nas Hrvate od borbe za samostalnu hrvatsku državu.

Da nije bilo Tuđmana ne bi bilo ni hrvatske države

Zašto sada podsjećam na to razdoblje. Razlog je jednostavan. Da su umjesto dr. Franje Tuđmana na čelu Hrvatske bili Ivica Račan i njegov SDP (SKH), danas ne bi imali samostalnu hrvatsku državu. Hrvatska ne bi pružila oružan otpor Beogradu i JNA-u, ne bi bilo zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske, a hrvatski bi narod doživio novi Bleiburg, koji bi bio strašniji i za Hrvatsku još pogubniji od onog iz 1945. godine.

U ovim novim povijesnim i vrlo opasnim trenutcima u Hrvatskoj i u svijetu, nije se na odmet sjetiti ni drugih strašno naivnih hrvatskih političara iz početka 20-tog stoljeća i na početku tj. na kraju Drugog svjetskog rata. Sjetimo se samo oduševljenja s idejom gubitka hrvatske suverenosti i stvaranja zajedničke države Slovenaca, Hrvata i Srba koju su pokazivali članovi Jugoslavenskog odbora dr. Ante Trumbić i Frano Supilo. Bila je to politika «novoga kursa», koji su ta dva naivna projugoslavenska hrvatska političara pokrenula s potpisivanjem «Riječke rezolucije» 3. listopada 1905. godine, koja je Srbima u Hrvatskoj dala daleko više ustupaka i političkog prostora nego što su oni prema njihovom tadašnjem broju u Hrvatskoj zasluživali. Dok su bili članovi Jugoslavenskog odbora i Trumbić i Supilo su mislili da Srbija i međunarodna zajednica zaista žele pravednu i dobro uređenu državnu zajednicu Slovenaca, Hrvata i Srba. Na našu kasniju stoljetnu tragediju i ropstvo, Trumbić i Supilo su vjerovali i u dobronamjernost međunarodne zajednice, prevenstveno Velike Britanije. Jadni nisu znali da je u toj državi već sedamdeset godina ranije (1850.) napravljen plan za razbijanje Austro-Ugarske i stvaranje države u kojoj će njihovi prijatelji i saveznici Srbi vladati.

MOST ne smije učiniti povijesnu griješku koju je napravila HSS 1941. godine i hrvatski ban dr. Ivan Šubašić 1945. godine.

Početkom strašnog Drugog svjetskog rata, hrvatski narod imao je nesreću da je na čelu Hrvatske seljačke stranke, koja je na izborima 1938. godine dobila 96% glasova u Hrvatskoj, bio dr. Vlatko Maček, čovjek je zagovarao pravedniju Kraljevinu Jugoslaviju, ali ne i samostalnu hrvatsku državu. Iako je opravdano vjerovao da će Hitler izgubiti rat, Maček nije bio spreman preuzeti vodstvo hrvatske države, žrtvovati sebe i spasiti hrvatski narod ne samo od kasnijih groznih komunističkih zločina i genocida, nego i spriječiti pobjedu međunarodnog agenta Tita u stvaranju komunističke Jugoslavije.

Na nagovor Engleza posebno tragičnu i izdajničku (vjerojatno opet naivnu) ulogu odigrao je dr. Ivan Subašić, koji je bio Ban Banovine Hrvatske. Banovina Hrvatska, zbog prijetnje koju je zajedništvu Kraljevine Jugoslavije predstavljao Hitlerov nacistički plan o zauzimanju cijele Europe, ako ne i cijelog svijeta, osnovana je 26. kolovoza 1939. godine. Bana je imenovao kralj Jugoslavije Petar II, a Ban je položio zakletvu na vjernost Kralju. Naravno, Ban je zajedno s Jugoslavenskom vladom 1941. godine pobjegao u inozemstvo – London.

Lukavi predsjednik engleske Vlade Churchill izvršio je pritisak na kralja Petra da imenuje Ivana Šubašića za predsjednika Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, kao najpogodniju osobu koja bi mogla pregovarati s Titom. Šubašić je u lipnju 1944. godine s Titom na Visu potpisao «Viški sporazum», s kojim se Šubašić obvezao da će njegova vlada u Londonu priznati tekovine NOB-a. U zamjenu Tito je kasnije iste godine sa Subašićem potpisao tzv. «Beogradski sporazum», prema kojem je bilo predviđeno formiranje zajedničke tj. jedinstvene vlade u Beogradu. Naravno, Tito je na taj način, uz pomoć Churchilla, uspio prevariti naivnog Šubašića i sebi osigurati potporu zapadnih država.

Zabrinutost za opstanak hrvatske države

Kakve veze imaju te poznate povijesne činjenice s trenutnim razgovorima MOST-a s Domoljubnom koalicijom i Hrvatska raste, koji imaju za cilj formiranje nove Vlade Republike Hrvatske. O mojem skepticizmu na račun političkog kapaciteta tj. političkog iskustva Nacionalnog vijeća MOST-a nešto sam više rekao u mojem zadnjem komentaru. Budući da se najavljuje kako će MOST vjerojatno idući tjedan donijeti odluku s kojom će političkom koalicijom ili opcijom ići u formiranje Vlade ili davati potporu manjinskoj Vladi, imam za potrebu upozoriti na slijedeće. To činim isključivo zbog moje duboke osobne zabrinutosti za budućnost i opastanak hrvatske države u ovim opasnim i prijetećim svjetskim previranjima. Papa Franjo je rekao kako je počeo Treći svjetski rat. Nakon svih svjetskih ratova mijenjaju se granice i nastaju nove države, a nestaju one koje nisu dovoljno jake da zaštite svoje interese.Koliko je složna i jaka Hrvatska da u jednom takvom svjetskom ratu ponovno ne izgubi svoju državnost?

Današnja Hrvatska opasno je podijeljena na one političke stranke koji su se borile za stvaranje i obranu samostalne hrvatske države (HDZ) i one, koji su 25. lipnja 1991. godine izišli iz Hrvatskog sabora kad je na dnevnom redu bilo glasovanje o odvajanju Hrvatske od Jugoslavije (SDP). Sudbina se danas ponovno poigrava sa životom i budućnosti Hrvatske. Devetnaest ili osamnaest saborskih zastupnika i tajanstveno Nacionalno vijeće odlučuju o tome s kojom će od dvije gore navedene opcije formirati Vladu Republike Hrvatske za iduće četiri godine.

MOST-ovci, djeca komunista će vas sigurno prevariti

Upozoravam i članove Nacionalnog vijeća MOST-a i MOST-e zastupnike u Hrvatskom saboru da prije odluke odu u Crkvu, ako su vjernici, i da se pomole da im dragi Bog prosvijetli pamet na koju će stranu ići. Milijun posto podržavam MOST da su hrvatskoj potrebne velike reforme i promjene. Međutim, budućnost tj. opstanak samostalne i demokratske hrvatske države daleko su važniji od svih reformi zajedno. Ukoliko budu dobro ispregovarali s HDZ-om o njegovoj demokratizaciji (jedan član, jedan glas) i kažnjavanju svih čelnika HDZ-a koji su počinili gospodarska kriminalna djela, vjerujem da, s Karamarkom i bez Karamarka, Vlada HDZ-a i MOST-a daleko je manje opasna opcija za opstanak hrvatske države nego koalicija sa slučajnim premijerom i ministricom vanjskih poslova koja u svijetu više zagovara neki novi Balkanski savez nego interese Republike Hrvatske. Članovi MOST-a trebaju znati da će ih djeca komunista sigurno pokušati prevariti nakon što što  s njima eventualno sklope sporazum. U tom slučaju, MOST-ovci će za sva vremena biti osobno odgovorni za nestanak i uništenje samostalne hrvatske države. Koalicija MOST-a i Hrvatska raste mogla bi Hrvatsku odvesti i u vrlo opasno unutarnje političko i društveno stanje.

Sramotno Otvoreno pismo Domagoja Margetića upućeno Hrvatima: “HRVATI, VI STE FUJ! UBIJALI STE SRBE, RUKE SU VAM KRVAVE DO LAKATA” |

Sramotno Otvoreno pismo Domagoja Margetića upućeno Hrvatima: “HRVATI, VI STE FUJ! UBIJALI STE SRBE, RUKE SU VAM KRVAVE DO LAKATA”

Datum objave: 19. studeni 2015./telegraf.rs/hazud.hr

“Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj!” – napisao je Domagoj Margetić u otvorenom pismu Hrvatima upućenom na dan proslave “Oluje”. 

Domagoj Margetić

Gotovo svi portali u Srbiji s oduševljenjem su prenijeli  Otvoreno pismo Hrvatima napisano od Domagoja Margetića posljednje vrijeme poznatog po upornom  javnom progonu Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a  uz povike “Afera Soboli nije kleveta – onda kaj je?”

Mirt i Margetić

Domagoj Margetić slovi i  kao suoorganizator uz Marijanu Mirt, antiprosvjeda protiv branitelja 100%-tnih invalida domovinskog rata koji prosvjeduju u Savskoj 66.

Iako i sam višestruko osuđivan, pa i za pretvorebeno-privatizacijsku aferu Crna Mlaka, nije poštedio niti generala Gotovinu kojeg je pred srpskim medijima nazvao kriminalcem.

“Gotovina nije moj, niti počasni građanin mog Zagreba. On je pripadnik banditske, ratnoprofiterske, quasi generalske svite, koja je od ove zemlje napravila mafijaško – zločinački El Dorado. I točka! Za mene on je ratni profiter i zločinac, stup poretka ratnoprofiterske elite, a ne počasni građanin. Tu plaketu nek si nabije u svoje ratnoprofitersko dupe”, stav je Domagoja Margetića koji je podijelio na društvenim mrežama. To mu nije prvi put da napada generala  Gotovinu, isto je učinio i neposredno nakon oslobađajuće presude generalima  – prenijeli su domoljubni portali u Hrvatskoj.

Otvoreno pismo Domagoja Margetića Hrvatima

Povodom proslave 20. godišnjice operacije Oluje uputio je otvoreno pismo “pobjednicima” u kojem im je poručio samo jednu riječ – FUJ! Pismo je u cijelosti prenešeno sa portala telegraf.rs – onako kako ga je Margetić napisao;

“Dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo?

ŽALOSNO JE ŠTO HRVATI SLAVE OLUJU, ONI SU TADA BRUTALNO UBIJALI SRBE

Pobjednici slave pobjede. A slobodni ljudi su jednostavno – slobodni. Slobodnima ne trebaju ni pobjede niti pobjednici, ne trebaju im masovne pompozne, bahate proslave tuđe nesreće. Ne razumiju pobjednici taj stav kontra njihove pobjede. Jer pobjednici su nekako, po definiciji, taoci svojih pobjeda. Ili su pobjednici – ili nisu ništa. Zato ta potreba veličanja njihovih pobjeda. Jer ako im uzmeš tu njihovu „pobjedu“, ne ostaje im više ništa. I nisu više ništa, ako nisu pobjednici. A slobodnima ne trebaju pobjede da bi bili nešto, ne treba im ta iskompleksiranost pobjedonosnim sindromom. Dok gledam te njihove perverzne pripreme za slavljenje još jednog od tolikih, nebrojenih, balkanskih pobjedničkih mitova, prisjetio sam se jedne moje kolumne iz 2010. godine: „Diferencijacija pameti –Odričem se Hrvatske!“.

Foto: Tanjug/Rade Prelić

A u ovih se pet godina, nažalost, nije promijenilo ništa zbog čega bih požalio što sam se tada odrekao zemlje, koju mi eto nameću kao domovinu. Kao što mi žele nametnuti svoju pobjedu. Kao što mi žele nametnuti, žele mi narediti zahvalnost što su nas „oslobodili“. Kakva ultimativna glupost! Tko uopće koga može ičega ili ikoga osloboditi?! Ne razumiju pobjednici da nas nisu „oslobodili“, nego su nas raspametili, razbaštinili ono malo ljudskosti koja nam je bila preostala, razbaštinili su nas one tri vrijednosti kroz koje smo odrastali i odgajani – sloboda, bratstvo i jedinstvo. Nije mi jasno kako ti naši suvremeni pobjednici misle da eto smiju paušalno to vrijednosti proglašavati jugonostalgičarskim floskulama! Jer kakve su tek floskule njihove priče o pobjedama, o oslobođenju, o nekakvoj nacionalnoj i apsurdnoj državnoj slobodi, kako nama tek neprihvatljivo zvuče te njihove floskule o domovinskom ratu, o svemu tome na čemu oni inzistiraju da im tko zna kako budemo zahvalni.

A ja, ovako slobodan, i oslobođen od svega, jednostavno ne razumijem na čemu i kome to bih trebao biti zahvalan. Nemaju što za jesti, nemaju čime školovati djecu, rade za crkavicu kojom ne mogu platiti niti osnovne mjesečne troškove života, rade a ne primaju plaću, oduzimaju im domove, blokirani su, nezaposleni, ali slave ratove!Još uvijek ih je moguće manipulirati i natjerati da mašu zastavama, da se kunu u grbove, da slave ratove za tamo nekakve „nacionalne interese“.Podilaziti tom njihovom kolektivnom ludilu za mene bi bila izdaja tog mojeg disidentstva kao osobnog životnog opredjeljenja, kao mojeg izbjeglištva savijesti pred njihovom pobjedničkom histerijom. Zamislite rulju koja slavi tamo nekakav „dan zahvalnosti“, a da pritom kao hipnotizirani nisu u stanju razmisliti na čemu to imaju biti zahvalni?

Na čemu biti zahvalan u zemlji u kojoj su ratni zločinci – heroji; u kojoj su ustaški kapelani – sveci; u kojoj su pljačkaši i ratni profiteri – ugledni tajkuni i biznismeni. Zar da demonstracijom ludog naroda pokazujemo koliko smo zahvalni ratnoprofiterskoj eliti što nas je opljačkala i otela nam sve, a mi još pjevamo, mašemo zastavama i plješćemo onima koji su nam to učinili? A ljuti ih kada im kažem – lud narod. No, ne vidim kako bih drugačije sam sebi mogao racionalizirati i argumentirati to njihovo ponašanje.

Oni su nas kao „oslobodili“, a žele mi uskratiti slobodu da kažem što mislim o tom njihovom „oslobođenju“, o toj njihovoj pobjedi. Ako vi imate pravo slaviti, imam vam pravo i moralnu obvezu reći – za mene ta vaša pobjeda, za mene Oluja, i proslava te vaše „pobjede“ i rata nije ništa drugo nego proslava ratnih zločina i ratnog profiterstva. I ništa više. Želite nam zabraniti da i nakon dvadeset godina stvari nazovemo pravim imenom. Zločine zločinima! Pljačku pljačkom! Želite nas kolektivno, prisilom na šutnju, u ovim dvadeset godina pretvoriti u svoje suučesnike u tom ratnom zločinu, pljački, kriminalu i ratnom profiterstvu.

Priznanje te vaše pobjede, za mene bi bio jedini konačni poraz.

Jer ako je to što vi ovih dana slavite – sloboda, onda ću glasno vikati – JEBEŠ SLOBODU! JEBEŠ SLOBODU! Ali vama ne dopire do mozga, niti nakon svih ovih godina, da sloboda i pobjeda nemaju baš puno toga zajedničkog. I upravo ta suštinska suprotstavljenost pobjede i slobode, ta sukobljenost slobode sa svakom pobjedom i svakim pobjednikom, otkriva o kakvom se ovdje ludilu radi. To je ta točka diferencijacije na kojoj se razilazimo – razlika između pobjednika i slobodnih. Vama toliko nejasna i neprimjetna. Vaša se pobjeda toliko razlikuje od moje slobode, upravo po tome što ćete vi zauvijek ostati zarobljenici svojih pobjeda. U jednom ste doduše, u pravu. Ta vaša pobjeda ima ime. Štoviše, više imena. Ta vaša pobjeda ima upravo onoliko imena – koliko je pobijenih i protjeranih u ime te vaše pobjede. Gadi mi se to vaše krvavo slavlje. Neka slave oni koji su na krvi, leševima i ruševinama profitirali. A vi koji im na paradama mašete zastavama i euforično kLičete iz svojih gladnih usta, obični ste suučesnici tog njihovog gotovo neprekinutog krvavog, lešinarskog pohoda.

Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.

Zato si uzimam Slobodu javno reći – Oluja je zločin u kojem su jednu pobijeni, drugi protjerani, treći popljačkani. A vi mi sad pokušajte racionalno objasniti što se tu točno ima slaviti?

A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo? Protjerali ste organizirano oko 380 tisuća građana ove zemlje i to nazivate pobjedom? I nisu li te militantne proslave vaših pobjeda upravo jasna poruka onima koje ste protjerali da im slučajno ne padne na pamet vraćati se, da za njih ovdje više nema mjesta, da ovo nije njihova zemlja? Jer tko bi se normalan vratio u zemlju u kojoj je dan tog etničkog čišćenja državni praznik?

A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!

Svojim ratnim pobjedama pokušavate nadomjestiti umrlu savijest, ako ste je ikada imali. Samo onima bez savijesti može biti tako lako pobjeđivati. I samo onima bez savijesti može biti tako lako slaviti takve pobjede i pobjednike.

Gadi mi se i ova država, i ovo društvo, i ova masa. Ne mogu vam dovoljno uopće uprizoriti koliko vas iskreno prezirem ovako kolektivno lude. Negdje u podsvijesti očito vam je jasno da ne postoji kolektivna sloboda, pa ste možda zato pobjegli u svoje kolektivno ludilo i proglasili ga slobodom, poput onih luđaka zatvorenih po ludnicama koji se proglase isusima, i tko zna kakvim povijesnim, stvarnim ili izmišljenim likovima.

Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj! Vi ćete ionako nastaviti uživati u svojem ludilu, jer kao i svakom luđaku, vama samima sa sobom, tako ludima je baš savršeno dobro. Bez obzira što vas pljačkaju, bez obzira što nemate za život.

Samo, eto, ostaju žrtve te vaše pobjede. Žrtve kojima još uvijek nismo rekli obično, ljudsko, od srca – oprosti. Žrtve kojima ne dopuštamo niti da budu obilježena imena, jer se bojite ako negdje ispišemo imena tih žrtava ta će vaša pobjeda dobiti taj krvavi, lešinarski, prljavi identitet ratnog zločina. I ma koliko bježali od toga, vašu će pobjedu tada proganjati imena kojima ste ispisali taj svoj pobjednički pohod.

Zato za kraj samo mogu reći Oprosti, molim te – svakoj žrtvi tih pobjeda, ako su pobjeđivane i u moje ime. Oprosti. I moje je krivnje puno u tome. Jer kao mnogi, možda, nisam učinio dovoljno da pružim otpor toj njihovoj pobjedi. Oprosti. I samo se mogu bez riječi nakloniti onima koje ste pobijedili.

Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom”, napisao je Margetić.