Za novac koji godišnje dobiju antifašističke nevladine udruge najmanje 37500 ljudi može dobiti “zakonom zajamčeni socijalni minimum”: Datum objave: 18. ožujak 2016./Autor: Nada Landeka/HAZUD

Za novac koji godišnje dobiju antifašističke nevladine udruge najmanje 37500 ljudi može dobiti “zakonom zajamčeni socijalni minimum”

OBJAVIO: NADA LANDEKA | DATUM OBJAVE: 18/03/2016 | 1 RESPONSE

Datum objave: 18. ožujak 2016./Autor: Nada Landeka/HAZUD

Javila nam se jedna od oštećenica  nelegalnih austrijskih zadruga kojoj su odnedavno, nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju blokirali imovinu i novčana primanja. Država u kojoj se Zakon ne primjenjuje, ili je samo mrvo slovo na papiru nema svoj legitimitet i autoritet, obzirom da su očigledno nelegalne parainstitucije moćnije od zakona i Ustava.

To je pitanje oko kojeg bi se aktualna Vlada morala svakako pozabaviti i pokazati čvrstinu. Pokazati građanima RH da doista imaju vjerodostojnost koju su obećali u predizbornoj kampanji.

Međutim, dok se takvo što dočeka, građani trebaju preživjeti. Gdja koja nam je ispričala svoju priču, teško je sricala riječi zbog knedle u grlu. Zapravo, ne zna se što ju više guši, nepravda i nemoć, ili stanje u koje je dospjela.

Umirovljenica, s vrlo niskom mirovinom, korisnica je socijalnog dodatka u iznosu od 700,00 kn.  Inače, socijalni minimum u Hrvatskoj je, kažu vlastodršci 800 kn.

„Zajamčena minimalna naknada je pravo na novčani iznos kojim se osigurava zadovoljavanje osnovnih životnih potreba samca ili kućanstva koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba.

Zajamčena minimalna naknada priznaje se od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, a isplaćuje se mjesečno.“, piše u Zakonu.

Dakle, umirovljenica koja ima mirovinu ispod svake razine koja je dovoljna za život, na mirovinu prima i dodatak.  Isti taj dodatak ovršuje joj nelegalna austrijska zadruga koja na području Hrvatske posluje i ovršuje mimo svih propisa.  O tome sam već pisala brojne tekstove potkrijepljeno zakonima koji su na snazi u RH.

Gdja se prvo  obratila mirovinskom obzirom da je socijalna naknada primanje zaštićena zakonom i izuzeta od ovrhe. Ali Zavod za mirovinsko osiguranje nije se osvrnulo na njezinu primjedbu, i  ipak usteže  i nadalje sredstva iz mirovine po nalogu koji je dostavio odvjetnik, posrednik nelegalne austrijske zadruge, pa tako ovršenica na ruke dobije svega 900 kn.

Upravo zbog te zakonske zaštite koju pruža Ovršni zakon koji propisuje da socijalna naknada ne smije biti predmet ovrhe, gdja se obratila djelatnici Centra. Odgovor koji je dobila doslovno šokira:

„Ovrhe se ne provode po socijalnom, već po mirovinskom zakonu (ma što god to značilo). Zakonski socijalni minimum za podmirenje svih osnovnih životnih potreba je 800 kn, i to bi vam trebalo biti dovoljno!“ šokirala je ovršenicu djelatnica socijalne službe.

Naime, gdja je samo željela potvrditi propis iz Ovršnog zakona, koji propisuje da su socijalne potpore izuzete od ovrhe, a u sebi se nadala da će socijalni radnik možda reagirati i upozoriti Zavod za mirovinsko osiguraje, usmeno ili pismeno, da protuzakonito postupaju provedbom ovrhe na primanjima iz socijalne skrbi.

 Primanja i naknade izuzeti od ovrhe prema članku 172. Ovršnog zakona

1. primanja po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja,
2. primanja po osnovi naknade zbog tjelesnoga oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju,
3. primanja po osnovi socijalne skrbi,
4. primanja po osnovi privremene nezaposlenosti,
5. primanja po osnovi doplatka za djecu, osim ako posebnim propisom nije drukčije određeno,
6. primanja po osnovi stipendije i pomoći učenicima i studentima,
7. naknada za rad osuđenika, osim za tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja te za tražbine naknade štete prouzročene kaznenim djelom osuđenika,
8. primanja po osnovi odličja i priznanja,
9. rodiljne i roditeljske novčane potpore, osim ako posebnim propisom nije drugačije određeno,
10. utvrđeni iznosi za uzdržavanje djeteta uplaćeni na poseban račun kod banke,
11. naknada troškova za službeno putovanje i naknada troškova prijevoza na posao i s posla do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima po osnovi od nesamostalnog rada,
12. dar za djecu do 15. godine života i potpore za novorođenče do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima po osnovi od nesamostalnog rada,
13. naknada za saniranje posljedica štete od katastrofa i elementarnih nepogoda,
14. potpore zbog invalidnosti radnika i neprekidnog bolovanja radnika duljeg od 90 dana, potpore za slučaj smrti radnika i smrti člana uže obitelji radnika, do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima po osnovi od nesamostalnog rada,
15. ostala primanja izuzeta od ovrhe po posebnim propisima.

Po svemu sudeći, ne samo da se krši zakon zapljenom novčanih sredstava i pljenidbom na temelju nezakonitih ovršnih isprava, već se o navedenim ovrhama ovršenici uopće ne obavještavaju, ne dobivaju opomene kako je to zakonom propisano, nemaju prava na žalbu, a nelegalne kreditne tvrtke ili uredi, austrijske zadruge koje nelegalno posluju i nelegalno ovršuju na području Hrvatske imaju više prava nego građani Republike Hrvatske.

Ovoj organiziranoj pljački i gluhoći institucija mora se stati na kraj. Oni koji obavljaju svoju dužnost u državnim institucijama a ne znaju propis ili ga ne žele primijeniti, trebaju dobiti otkaz.

Ili nek sebi odrede zakonski socijalni miminum od 800 kn mjesečno, i nek od njega podmiruju svoje životne potrebe sve dok se ne počnu osjećati empatiju prema ljudima, i dok ne nauče da su Hrvati i ostali državljani u Republici Hrvatskoj na prvom mjestu.

Zajamčena minimalna socijalna naknada

Zajamčena minimalna naknada je pravo na novčani iznos kojim se osigurava zadovoljavanje osnovnih životnih potreba samca ili kućanstva koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba.

Zajamčena minimalna naknada priznaje se od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, a isplaćuje se mjesečno.

Korisnik kojem je priznato pravo na zajamčenu minimalnu naknadu dužan je centru za socijalnu skrb prijaviti svaku promjenu koja utječe na daljnje korištenje ili na visinu naknade odmah, a najkasnije u roku od osam dana od dana nastanka promjene.

Tko može ostvariti pravo na zajamčenu minimalnu naknadu?

Pravo na zajamčenu minimalnu naknadu može ostvariti samac ili kućanstvo, podnošenjem zahtjeva u nadležnom centru za socijalnu skrb, ako nema sredstva za uzdržavanje u visini propisanoj u članku 30. stavku 1. Zakona o socijalnoj skrbi (u visini zajamčene minimalne naknade koju bi ostvario samac ili kućanstvo koje nema nikakvih prihoda) niti ih je u mogućnosti ostvariti radom, primitkom od imovine, kao ni od obveznika uzdržavanja, osim ako centar za socijalnu skrb utvrdi da obveznik uzdržavanja nije u mogućnosti davati uzdržavanje.

Osnovica za izračun visine zajamčene minimalne naknade

Osnovicu na temelju koje se izračunava iznos zajamčene minimalne naknade utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

Do donošenja odluke Vlade RH, osnovica u 2014. godini za zajamčenu minimalnu naknadu iznosi 800,00 kuna.

Način izračuna visine zajamčene minimalne naknade

Iznos zajamčene minimalne naknade utvrđuje se u postotku od osnovice:

1. za samca:                                         100% osnovice (800,00 kuna),

2. za kućanstvo:

·         za odraslu osobu:                      60% osnovice (480,00 kuna),

·         za dijete (do 18 godina)            40% osnovice (320,00 kuna),

·         za samohranog roditelja          100% osnovice (800,00 kuna).

POLITIKA I PRAVOSUĐE U HRVATSKOJ: Ako nisi lovac, onda lako postaješ divljač za odstrel

POLITIKA I PRAVOSUĐE U HRVATSKOJ: Ako nisi lovac, onda lako postaješ divljač za odstrel

OBJAVIO: NADA LANDEKA | DATUM OBJAVE: 20/03/2016 | LEAVE A RESPONSE

Datum objave: 19. ožujak 2016./Autor: Nada Landeka

Hrvatsko pravosuđe nikad nije zapalo u dublju i muljaviju baruštinu. Korupcija i kriminal, nepotizam, međusobni odnosi „ti sredi meni, ja ću tebi“ umrežili su nažalost sudstvo do mjere nedodirljivosti i prema javnosti ukazuju na sumnju da je sudstvo produžena ruka politike.

Uspostavom samostalne hrvatske države mnogi su povjerovali da će se pravosuđe napokon izvući iz čvrstog političkog zagrljaja.  Mijenjale su se političke strane, mijenjali su se izbori i kandidati, a svi su u predizbornim kampanjama obećavali reforme i promjene. To im je bio dio promidžbene strategije na koje su hvatali birače kao ribe na crve.

Na žalost,  jedna Vlada ode, druga dođe, situacija više manje ostaje jednaka. Kako se god okrene sve se lomi preko naroda koji neprekidno nešto iščekuje, ali zapravo više i ne zna čemu se još može nadati.

Svaka vlast ima svoje pomazanike (zaštićenu divljač), i one druge, žestoke protivnike koji postaju divljač za odstrel.

Već je  i vrapcima na krovu jasno da je parola „hrvatsko pravosuđe treba biti slobodno i mora suditi po zakonu“  samo dimna zavjesa koja služi umjesto one kazališne. Izbori prođu, pljesak utihne, glumci  skidaju odijela i maske, i sve kreće po starom.

U Hrvatskoj se koplja lome na nekoliko razina. Između ideološki podijeljenog naroda, između politike i izvršitelja (produžene ruke vlasti),  jednostranih medija, inozemnih političkih čimbenika, nevladinih udruga, pojedinaca, i mnogih drugih.

Pod takvim snažnim pritiskom pravosuđe često sudi „kampanjski“,  s dokaznim materijalom i svjedočanstvima krajnje sumnjive vrijednosti. Presude se donose poput „prijekih sudova“ s unaprijed poznatom presudom.

Dogodi li se da nešto krene neočekivanim smjerom i da zbog mogućih nedostatka dokaza presuda baš i ne bude u skladu s očekivanjima javnosti, suci i sudstvo izloženi su kompromitaciji i negativnoj kritici, a ako je presuda u skladu sa očekivanjima, suci se pretvaraju u junake hrvatske slobode i demokracije.

Nekako se nužno nameće misao da se velike uskočke akcije planiraju baš u predizborno vrijeme. Isto tako donose se i sudske presude od iznimnog značaja.  Upravo takvim akcijama tužiteljstva potkrijepljene zvučnim i agresivnim medijskim širenjem vijesti o tim akcijama politička se situacija kreira po potrebi i želji kreatora.

Često se dogodi da se u javnosti stvori takva slika prema pojedincu da on doslovno bude izložen medijskom i javnom linču, virtualno predan narodu  „na milost i nemilost“ . Narod opravdano želi i iščekuje da se nepoćudni im pojedinci osude i kazne, što strože to bolje, međutim, kažnjavaju li se baš uvijek stvarni prekršitelji i počinitelji kaznenih djela ili nepoćudni, to je već pitanje o kojem bi se dalo raspravljati.

U sudstvu se događaju  apsurdne situacije.  Primjerice, pripadnici agresorske srbijanske vojske pojavljuju se kao krunski svjedoci u postupcima protiv hrvatskih branitelja, a ako politika ne može ni do takvih, svjedoke nije teško kupiti. U Hrvatskoj ima dovoljno frustriranih i karijerno neiživljenih pojedinaca, a i financijski slomljenih i ovisnih, koji će za obećanu funkciju ili novac složiti priču koja odgovara tužiteljima  i politici.

Kada politika odluči nekoga žrtvovati ili ga „politički pokopati“  tada će dokaze uspjeti pribaviti i ucjenama druih pojedinaca, a nerijetko se koriste i ucjenama vršeći pritisak preko najmlađih članova obitelji, što je apsolutno nedopustivo.

Nitko nije ovlašten suditi niti presuđivati osobama koje su osumjičene za neka kaznena djela. Isto tako ne može se tvrditi niti da su nevini, niti da su krivi, dok se ne završi sudski proces,  i dok se ne donese presuda s kojom je uvijek jedna strana nezadovoljna, međutim, ozračje u kojemu  se po uhodanoj shemi, već godinama, provodi politički obračun putem medija, na način da se medijski osoba najprije optuži i presudi joj se, a potom tek slijedi sud, ukazuje na jednu doista nenormalnu situaciju.

Poražavajuća je spoznaja da se pred istim sudom, za jednaka djela, različitim ljudima različito sudi i donose različite presude.  Tako npr. Branimir Glavaš je morao u zatvor, u zatvoru je i Veljko Marić, a i još mnogi drugi Hrvati, dok istovremeno brojni drugi optuženici su na suđenje dolazili sa slobode.

Npr. za potpuno isto djelo, pojedinci sjede u zatvoru dok  se drugi brane sa slobode. Stoga je logično upitati se, sudi li u Hrvatskoj politika ili pravosuđe?

„Hrvatsko pravosuđe potpuno je izgubilo kompas“  izjava je odvjetnika Dražena Matijevića koji je branio Branimira Glavaša. „Način na koji je montiran proces Branimiru Glavašu zastrašujući je. Dugo sam godina bio odvjetnik u komunističkome sustavu. Tada su nepoćudnima namještali gospodarski kriminal, danas, pak, nepoćudnima smještaju ratni zločin.

Mladen Bajić odrađuje najprljavije poslove za vlast inače ne bi ostao toliko vremena tako visoko pozicioniran!“

Gotovo jednak stav je i odvjetnika Željka Olujića, branitelja generala Mirka Norca: „Politika izravno i neizravno pritišće sud!“ kaže odvjetnik Olujić.

„Danas se svi slažu da je Haaški sud politički sud. Hrvatska je potpisala i donijela Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, preuredila svoje zakonodavstvo prema njemu, pa danas imamo situaciju da bi se u Hrvatskoj, primjerice, trebalo suditi za izdajstvo ili dezerterstvo, za što nitko nije procesuiran, ali s druge strane, u tamnicama Haaga i u hrvatskim zatvorima imamo osuđene ili optužene.

U sudskim postupcima, kao svjedoci koriste se instruirane osobe, koje su napustile Hrvatsku prije 13 ili 14 godina, vani su obrađeni od strane srbijanskih i bosansko-srpskih tajnih službi. Među njima je i Savo Štrbac. Takvi kao što je Savo Štrbac i njemu slični dobili su jasne instrukcije što i kako treba lagati. To tvrdim s punom odgovornošću jer sam kao branitelj te ljude upoznao u dosadašnjim kaznenim postupcima“ – kaže Olujić.

Smrtna kazna Andriji Artukoviću sramota je pravosuđa

„Prije 35 godina branio sam Andriju Artukovića, nekadašnjega ministra NDH, koji je osuđen na smrtnu kaznu. Politika je u tom slučaju bila prisutna 99 posto. Cijeli proces vođen je po političkom diktatu, a tako je i dovršen.  Obrana je dokazala da je Artuković osuđen na temelju montiranoga i lažnoga iskaza jednog svjedoka  Bajre Avdića. Sama presuda je bila sto posto politička a ne pravna, što je sramota za tadašnje pravosuđe  koje se pokazalo u svoj svojoj bijedi pod diktarurom Komunističke partije.

Osuđen je na smrtnu kaznu koja nije izvršena, čovjek je umro prirodnom smrću jer sam ja ulagao izvanredne pravne lijekove pa je odgađana i egzekucija te je umro prirodnom smrću u zatvorskoj bolnici. Paranoična komunistička vlast odigrala je svoju prljavu igru, od straha da će Artukovićev grob biti mjesto hodočašća, u strogoj su tajnosti, prema mojem saznanju, tijelo Andrije Artukovića spalili i razasuli, tako da nema konkretnoga mjesta gdje je pokopan.  Nitko od njegove obitelji nije bio prisutan, iako je postojao zakon da se to mora omogućiti ako žele odvjetnik i članovi obitelji. Međutim, komunisti su donijeli poseban zakon kojim su ukinuli tu odredbu.  Nema zapisnika o egzekuciji. Sve je obavijeno velom tajne.

U to vrijeme politika se surovo obračunavala sa političkim neistomišljenicima.  Na žalost, sve više ima znakova da se politika i danas obračunava na jednako surov, iako možda ne na tako brutalan način, ali se obračunava!“

Odvjetnik Krešimir Krsnik dijeli mišljenje svojih kolega.  Situacije u kojima se može prepoznati miješanje politike u pravosuđu  daju se prepoznati. Pravosuđe tom predmetu daje posebnu pozornost u smislu da to uvijek rade posebni/odabrani suci.

Kad se nekoga ide politički goniti, uvijek surađuje policija i mediji. Policija, prvo, daje priopćenje novinarima koji onda svi zajedno krenu u sinhronizirani napad.  To se vrlo lako prepoznaje.

Osumnjičenika se dovodi sucu za kojeg su sigurni da će odrediti pritvor, bez obzira postoji li za to kazneno djelo osnovana sumnja,  ili ne. To odabranim sucima nije bitno. Bitno je samo da se čovjek zatvori i da se u medijima prikaže kao okrivljenik.

Ljudi koji lažno prijavljuju gotovo nikad ne budu prijavljeni zbog lažnog prijavljivanja.  U komunizmu je bila takva praksa. Doveli bi osumnjičenika određenom istražnom sucu koji bi odradio svoju partijsku zadaću. U samostalnoj Hrvatskoj opet imamo sličnu situaciju.  Poznata je izreka nekih poznatih osoba: „Mi smo čekali da taj i taj istražni sudac bude dežuran….“

Sucima bi jedina sveta knjiga trebal biti ZAKON.  Suci ne bi smjeli biti podložni politici, niti se plašiti bilo čijih prijetnji i ucjena jer su izabrani na funkije doživotno.

Mnogi okrivljeni su tijekom postupka koji je trajao više godina dokazali svoju nevinost. No kome je to bitno. Nakon dugogodišnjeg sudskog postupka javnost je toliko uvjerena u nečiju krivnju da se osumnjičeni  i nakon što je oslobođen krivnje više nikad ne može oprati.

Europska konvencija za ljudska prava koja je  iznad Ustava RH i Zakona izričito zabranjuje takvo postupanje.

Na žalost, odvjetnici ne mogu jamčiti klijentima zakonito postupanje, jer niti odvjetnici ne znaju kako će suci postupati i kakve će odluke donijeti.

Iskreno, zabrinut sam za smjer kojim ide naše pravosuđe. Mogu čak reći da se i u koministički montiranim političkim procesima zakonitost bolje poštivala nego danas. Danas te osude mediji i nemaš više nikakve šanse.

Novinari koji nisu stručnjaci zastupaju interese određenih lobija ili krupnog kapitala, a optuženi čovjek nema mehanizam svoje zaštite. Takvo ponašanje je zabranjeno Konvencijom.

Ljut sam i na Hrvatsku odvjetničku komoru. Smatram da bi ona morala biti snažniji čimbenik u zaštiti zakonitosti. Na žalost, HOK se na sceni ponaša elitistički.   HOK treba štititi interese zakona, a kad odvjetnici dokazuju kako se krši zakon, HOK bi trebala biti uz te odvjetnike i koristiti sve mehanizme za zaštitu zakona.

Izvor podataka:  Hrvatski list, 2007. g.

 Nada Landeka, o pravosuđu, ovrhama, korupciji, kriminalu, politici,