Kako je Hrvatska dobila 200 bogatih tajkuna i više od 2.000.000 ogoljele sirotinje?
Fotografija prikazuje kuću i poslovni prostor – vlasništvo Monolit d.o.o. – Vladimira Trušćeka kojem su oprošteni milioni kuna od Ministarstva financija i HBOR-a
Neslužbena informacija je da je državni deficit ovog trenutka veći od 13 milijardi kuna. 200 bogatih kojima je u samo jednoj tranši oprošteno po 100 milijuna kuna svakom – iznosi 20 milijardi kuna. Očigledno je gdje je naš novac i zašto grcamo u dugovima.
“Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude” rekao je prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u svojem slavnom govoru na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
Pa, što nam se dakle dogodilo? Imali smo i imamo sve u svojim rukama, zemlju darovanu prirodnim bogatstvom, vodama, pametnim i sposobnim stručnjacima, domoljubima, braniteljima, a zemlja je kolabirala, i kuca posljednjim otkucajima srca. Pred bankrotom je! Ulicama Hrvatske u skupim automobila šepure se tajkuni i članovi njihove obitelji. U lukama Jadranskog mora usidrene su skupocjene jahte, milionskih vrijednosti, kuće sazdane od mramora u kojima stoluju hrvatski milijunaši, najčešće negdje na brežuljcima, poput nekadašnjih knezova, banova, kraljeva. Postavili su sebe na visoko, i s mjesta na kojem jesu moćno gledaju u narod. Ne može im nitko ništa.
Kako je zapravo Hrvatska dobila 200 bogatih tajkuna i više od 2.000.000 ogoljele sirotinje?
Započelo je s brojnim Fondovima. Fond za razvoj, Fond za privatizaciju, Fond za regionalni razvoj, Hrvatska razvojna i izvozna banka, Hrvatska banka za obnovu i razvitak, Fond za razvoj i zapošljavanje…. Agencija za upravljanje državnom imovinom, Državna agencija za sanaciju banaka.
Započelo je s brojnim Fondovima. Fond za razvoj, Fond za privatizaciju, Fond za regionalni razvoj, Hrvatska razvojna i izvozna banka, Hrvatska banka za obnovu i razvitak, Fond za razvoj i zapošljavanje…. Agencija za upravljanje državnom imovinom, Državna agencija za sanaciju banaka.
Što je poveznica između ovih Fondova i Agencija? Povezuje ih plasman novca koji su hrvatski građani od prvog dana osamostaljenja Hrvatske izdvajali u proračun, i podmirenje odnosno saniranje dugova Fondova i države. Jedni su davali narodni novac, drugi su punili džepove, treći su osnovani da opet, iz državnog proračuna pri sanacijama banaka, bar dio štednje isplate hrvatskom narodu – i to njihovu većim dijelom oduzetu štednju, isplaćuju doslovno iz njihovog džepa.
Fond za razvoj i Fond za privatizaciju objedinjeni su u jednu instituciju – AUDIO. Audio do danas nije objavio registar imovine u svojem vlasništvu. Taj registar kriju kao zmija noge. Hrvatska razvojna izvozna banka promijenila je ime u HBOR, Fond za razvoj i zapošljavanje – ugašen je nakon brojnih afera koji su uzdrmali zemlju. Čelnici tih institucija i danas nisu osuđeni zbog brojnih malverzacija. Točnih i službenih podataka o tome koga su sve financirali i pod kojim uvjetima još nema, ali se zna da su isplatili preko 92.000.000.000 kn (Fond) i 120.000.000.000,00 (HBOR) – od kojih većim dijelom novac nije vraćen.
Kako se zapravao prelijevao novac iz jezera u jezero?
Pretvorbom društvenog vlasništva u privatno, društvena poduzeća postala su vlasnici vrijednih nekretnina i tvornica. Privatiziranjem društvenih poduzeća – podjelom jeftinih dionica, na način da su iste prodavali radnicima, otvorilo je mogućnost malverzacija. Rukovodioci su svi mahom pokupovali dionice od radnika, i prikupili učas 51% potrebne dioničke većine za male novce. Poslije je išlo lako. Većinskim paketom dionica postali su i većinski vlasnici nekretnina, i zamah je tu. Kuponskom privatizacijom učinjen je slijedeći korak. U periodu od 1992 – 1999 godine mahom se privatiziralo i uzimalo od države. Kako je tko mogao, i kako je tko stigao. Sve su to činili pomoću brojnih Fondova za koje se i danas ne zna kakvu su imali točno svrhu, dok je trag koji su ostavili iza sebe veći od brazde svemirskog broda koji bi pao s neba i duboko zaorao. Nositelji većinskog paketa dionica otvarali su tvrtke kćerke koje su se potom zaduživale kod Fondova i HBOR-a, natjecale se za bespovratna sredstva, poticaje, beneficije. I to sve po nekoliko puta, zatvaranjem jednih i otvaranjem drugih poduzeća. Običnom puku nedostižan san.
Pažljivim proučavanjem svih 460 revizija objavljenih na stranicama Ureda za državnu reviziju vidljivo je da gotovo nitko od tih novopečenih bogataša i privrednika nije plaćao doprinose, poreze, vraćao kredite. Šima Krasić je otišla ali je i novac otišao. Odmaglio! Da bi tajkunčići lakše sanirali svoje neplaćene obveze, 1998 godine proveden je oprost dugova prema Ministarstvu financija, provedena su brisanja poduzeća, likvidacije, osnovane nove, i krug se mogao nastaviti.
Milijarde i milijarde novca prelijevane su iz jednog jezera u drugo. Još se prelijevaju.
Nakon propasti Fondova, likvidacija poduzeća, propasti i nakon toga navodnih sanacija banaka – što je sve išlo na teret hrvatskih građana i malih poduzetnika, omogućeno je osnivanje Off Shore companija pomoću kojih se novac opet vraćao u Hrvatsku. Kao investicije naravno. U tu svrhu osnovani su i novi Investicijski fondovi. Kupovale su se i kupuju nekretnine oduzete onim malim privrednicima, anonimnim građanima, svima koji se nisu snašli dok se dijelilo iz pune zdjele.
Za jeftin novac opet se stvara veliko bogatstvo. Država tj. narod iscrpio se.
Tvornice su devastirane, uništene, privreda je umrla, poljoprivredna zemljišta zapuštena, vinogradi neobrađeni, a tajkuni moraju od nečeg živjeti. Ne mogu od rada, tu im je premala zarada. Oformljen je stoga financijski inžinjering, potom su otvoreni kreditni uredi, faktoring poduzeća, kojekakva čuda – a svi imaju istu svrhu – izvući što više novca. Državni Fondovi, Agencije i Banke „potiču proizvodnju“ – ali koga. Plasiraju novac bez poštivanja kriterija, odokativnom metodom procjenjuju nekretnine koje su im zalog, ne provjeravaju stanje u zemljišnim knjigama, nije ih briga kako raspolažu novcem. Novac se dijeli nesebično, od svake podjele ušićari se bar ponešto.
Kad nestane tog državnog novca koji su osigurali hrvatski građani, odlazi se u inozemstvo. Prodaju se ili daju u zalog državne mjenice, državna imovina, građani su ponovno dužni napuniti državni proračun da bi se osigurao novac za povrat tih kredita, a novac se opet dijeli podobnima. Tajkuni su često pred kolapsom. Zato je osmišljen Zakon o oprostu poreznih dugova, Zakon o predstečajnoj nagodbi, a za ove „malene“ novi porezi i nameti.
Ako ste se bili poveselili da su oprost dugova i predstečajna nagodba namijenjena svima jednako, varate se. Gotovo niti jedan mali poduzetnik nije prošao predstečajnu nagodbu. I ono malo imovine, makar i ne bio u blokadi počeli su rastezati stečajni upravitelji. Veliki i moćni nisu u toj poziciji. Njima je oprošteno do 70% dugova prema Ministarstvu financija, prema Fondu za razvoj i zapošljavanje kojeg je naslijedilo Ministarstvo gospodarstva, prema Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak.
Ako ste se bili poveselili da su oprost dugova i predstečajna nagodba namijenjena svima jednako, varate se. Gotovo niti jedan mali poduzetnik nije prošao predstečajnu nagodbu. I ono malo imovine, makar i ne bio u blokadi počeli su rastezati stečajni upravitelji. Veliki i moćni nisu u toj poziciji. Njima je oprošteno do 70% dugova prema Ministarstvu financija, prema Fondu za razvoj i zapošljavanje kojeg je naslijedilo Ministarstvo gospodarstva, prema Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak.
Neslužbena informacija je da je državni deficit ovog trenutka veći od 13 milijardi kuna. 200 bogatih kojima je u samo jednoj tranši oprošteno po 100 milijuna kuna svakom – iznosi 20 milijardi kuna. Očigledno je gdje je naš novac i zašto grcamo u dugovima.
fotografija: hazud.hr
autor: Landeka Nada
Nema komentara:
Objavi komentar