SLUČAJ ARBITRAŽNOG SUDA: “Je li hrvatsko pravosuđe poštenije od slovenskog, ili rugala se vrana vrani a obje crne!”
Datum objave: 25. srpanj 2015./hazud.hr
Zbog snimki razgovora dvoje Slovenaca u srijedu se čitava Hrvatska digla na „zadnje noge“. S punim pravom. Osjetila je Hrvatska da joj pravosuđe „pakuje“. I to ne negdje na Balkanu gdje često u mnogim segmentima društva važi deviza „kol’ko para tol’ko muzike“ nego na Zapadu, u Haagu nedaleko samog srca demokratske EU.
Osjetila je Hrvatska da joj osim već „uštipnutih“ pograničnih Svetih gera, Prevlaka, Šarengradskih ada i drugog jedan sudac vrijedno radi na tome da Hrvatska ostane i bez Savudrijske vale. I vrapci na granama znaju da je načelno svako pravosuđe nepristrano ili bi tako barem moralo biti. Pa i arbitražno.
Pogotovo su suci oličenje nepristranosti i poštenja. Ili bi trebali biti… Naročito u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj odakle dolaze trojica arbitara koji za ishod ove arbitraže ne bi trebali biti zainteresirani kao možda članovi vijeća koji dolaze iz Slovenije i Hrvatske.
Sve do jučer smo vjerovali da su svi Slovenci jednako profesionalni kao što su profesionalni i njihovi neumoljivi prometni policajci kad te iza Bregane uhvate s par kilometara viška brzine.
Koliko se sjećamo, ovako jedinstvenu Hrvatsku smo zadnji puta vidjeli uoči ratnih ranih devedesetih kada nam je zaprijetilo s Istoka.
Ovaj „ slovenski slučaj“ otvara nekoliko vrlo važnih pitanja. Prije svega, tu je naša potpuna neprincipijelnost na domaćoj sceni.
Možda najvažnije je zašto Hrvatska nije na „zadnjim nogama“ kada god mediji objave neki sličan slučaj iz domaćeg pravosuđa?
Možda zato što bi onda na zadnjim nogama morala biti skoro svaki dan?
Ili netko možda želi reći da kod nas nema slučajeva da naši suci nekog zovu ili naše suce zovu čudni likovi s kojima suci makar dok traje spor ne bi smjeli ići na kavu?
Kako to da se kod nas već odavno zna kakvu će odluku Sanaderu donijeti Ustavni sud?
Jesu li neki novinari vidoviti i pametniji od drugih ili imaju svoj poseban „ulaz“ kod visokog izvora iz sudstva? Pa barem na Ustavnom sudu nema istrage, ni odvjetnika stranaka od kojih navodno najčešće cure informacije. Ali ima bivših političara koji su, ajmo biti naivni pa povjerovati, zaboravili kojoj su stranci pripadali. Visoki izvori ne mogu biti ni pravosudni policajci koji rade na ulazima u sudove, ni spremačica koja će novinaru pokazati mali prst koji znači godinu dana zatvora. Nadamo se da nećemo otkriti toplu vodu ako kažemo da svaki bolji novinar na sudu ima svoj „izvor“ koji će mu prije presude pokazati prste.
I bez prisluškivanja hrvatskih sudaca očito i u našem najvišem pravosuđu ima krtica.
Šta bi tek bilo kada bi konkretni snimatelj razgovora između Jerneja Sekolca i Simone Drenik ili možda netko treći tajno snimio još koji razgovor nekog našeg suca?
Koliko znamo takvih slučajeva na sreću (ili na žalost?) nije bilo previše. Osim tajno snimljenih razgovora jednog splitskog suca Općinskog suda gdje se pokazalo da USKOK nije fulao u tajnom snimanju razgovora suca. No, stječe se dojam da se ipak radilo o sitnijoj ribi kod koje se oslobađajuća presuda mogla kupiti i sa jeftinijim ručnim satom.
Nije se fulalo ni u aferi Baltazar gdje je u igri bila malo ozbiljnija cifra. Ili je to bio samo avans?
Tajno snimanje provaljeno je baš kada je bilo najzanimljivije… Pa su osobe koje su priznale da su skupile 70.000 eura za podmićivanje sudaca najvišeg suda naglo zanijemile.
Pretprošlo ljeto smo se zabavljali čitajući o supruzi jednog osječkog suca koja je na čudan način završila u Vrapču i o SMS-ovima sa seksi sadržajima između tog suca i tadašnje supruge jednog osječkog liječnika. Uslijedio je skandal sa nepoštivanjem odluke Vrhovnog suda o delegaciji… tužbe za klevete…itd.
Osim predsjedniku DSV sa izdvojenim mišljenjem, većini članova DSV takvo „dopisivanje“ suca od kojeg je zatražena i pomoć na sudu što god to značilo je bilo sasvim – normalno!?
Kada bi netko nedaj Bože (ili daj Bože) snimio još koji telefonski razgovor nekog našeg suca na temu kakvu su vodili „Jernej i Simona“, tada bi dio hrvatske pravosudne javnosti sigurno skočio na zadnje noge da pronađe gnjusnog zviždača koji se drznuo počiniti kazneno djelo neovlaštenog snimanja. I dovesti u pitanje neovisno sudstvo i ugled po defaultu časnog suca. Uslijedile bi tužbe za klevete, sramoćenje, nametljivo ponašanje… naknade štete zbog povrijeđene časti i ugleda sudaca…
Kao i obično vjerojatno bi se oglasila i sudačka cehovna udruga, a i DSV bi vjerojatno većinom glasova pronašao opravdanje za svog „Jerneja“ koji kao i Sanader voli ručne satove. Svi bi zajedno puhali u isti „rog“ da snimka nije autentična, da je to najobičnija montaža, da je to sve u svrhu predizborne kampanje…a protiv našeg „ Jerneja“ njegov predsjednik suda vjerojatno ne bi pokrenuo nikakav stegovni postupak .
Večernji list je već objavljivao neke članke iz našeg pravosuđa koji su naciju odavno trebali dići na zadnje noge. A nisu!?
Npr. 14. listopada 2013. Večernji list je objavio članak „Suci zaposlili djecu u tvrtki u kojoj sude u pet procesa“. I nacionalna televizija je na tu temu u prime timeu emitirala priloge u dvije emisije Labirint koja je javno predložila istragu.
I što se dogodilo? Ništa!
Jer u Hrvatskoj jedino zviždači koji uspiju doći u emisiju Nedjeljom u dva mogu zaintrigirati državno odvjetništvo. Spomenuti osječki suci su samo zatražili svoja izuzeća čime su priznali da su im se djeca doista zaposlila kod stranaka kojima su roditelji sudili. Ali, i dalje su svi suci na broju, samo se sada sudi i zapošljava malo opreznije.
Svatko tko čita ovaj tekst zna kolike su u današnje vrijeme kod nas šanse da se dijete koje je recimo diplomirani pravnik, odmah po diplomiranju bez natječaja i propisanog radnog iskustva samo zaposli, bez pomoći više ili manje utjecajnog roditelja.
Ne bismo u ovom tekstu otvarali temu eventualnih modaliteta revanširanja roditelja poslodavcima, iako su upravo revanši rak rana svakog pravosuđa i imaju svoju cijenu. U našoj naglo prekinutoj aferi Baltazar ona je prema priznanju „sakupljača perja“ bila 70.000 eura..
Da je Večernji list objavio vjerodostojnu dokumentaciju kako se npr. kćer predsjednika suda Gilberta Guillaumea tijekom arbitražnog spora između Slovenije i Hrvatske bez natječaja zaposlila u Ljubljani iako nije ispunjavala posebne uvjete radnog iskustva, tada bi to u Hrvatskoj sigurno danima bila „breaking news“ i dokaz pogodovanja Slovenije predsjedniku suda.
Da je neki od sudaca izvjestitelja Arbitražnog suda npr. u zapisniku o vijećanju bijelim korektorom prepravio („prekrečio“) odluku o vijećanju da npr. Hrvatskoj umjesto već napisane 2/3 pripadne samo 1/3 Piranskog zaljeva, Hrvatska bi vjerojatno „poludjela“ kao što je „poludio“ i naš predstavnik Budislav Vukas koji je očito upao u dobro smišljeni međunarodni „rotor“.
Da je umjesto npr. suca Lowe koji nije htio odstupiti od svog stava isti maknut pa iz nekog drugog vijeća doveden neki drugi Englez, tada bi sva zvona u Hrvatskoj zvonila na uzbunu.
Kada se nešto slično dogodi u Hrvatskoj, npr. u Osijeku o čemu je naš portal već pisao,
tada su Hrvatska i njene institucije nijeme, okreću glavu od problema i „ni repom ne mahnu“. Ili nisu nadležni za takve i slične probleme u sudstvu koje najčešće izazovu korumpirani ili pak nesposobni suci.
Institucije ne naprave apsolutno ništa.
Odnosno naprave. USKOK napiše da sutkinja jest prepravljala zapisnik ali da to nije bilo namjerno!? A DSV joj ne želi skinuti imunitet.
Bilo bi jako zanimljivo pročitati obrazloženje kako se to zapisnik kao službena isprava može prepravljati nenamjerno, ali takvog obrazloženja USKOKA naravno nema. Pa ni DSV-ovog.
Osim što se sudovi svim silama upiru da ne dođe do ponavljanja suđenja na malo pošteniji način. Zašto i bi kad nije ugrožen ni hrvatski teritorij niti državni nacionalni interesi nego neki interes tamo nekog građanina koji uporno kopa po tome zašto mu je u radnom sporu preinačena presuda da bi onaj tko je u aferi Baltazar dao 35.000 od 70.000 eura u žalbenom roku u njegov ured zaposlio kćer suca s kojim se sudac sastaje.
Državne institucije o građanima dužnu brigu ionako vode samo u predizborno vrijeme.
Sve dok se Hrvatska ne bude na isti način majčinski odnosila prema svakom domaćem pravosudnom skandalu bez obzira tko bio oštećen, hrvatsko pravosuđe će biti ovakvo kakvo jest. Predmet izrugivanja i na korak do već raskrinkanog hrvatskog suđenja u nogometu za koje se kako smo vidjeli moralo platiti da bi bilo pošteno. A zeleno svjetlo za takvo suđenje i namještanje je prešutno došlo iz velikih centara moći UEFE i FIFE koji nisu na vrijeme imali snage za katarzu u svojim redovima
Dok se nije upleo FBI
Ima li Hrvatska snage da napravi katarzu u svom pravosuđu i može li ovaj slučaj biti prekretnica? Ili i Hrvatskoj u pravosuđe treba doći napraviti FBI?
No, krenimo korak dalje s jednom hipotezom…
Što bi bilo da je članak sa transkriptima razgovora objavljen u Večernjem listu kojim slučajem zakasnio?
Što bi bilo da je transkript objavljen nakon što je Arbitražni sud u Haggu donio i objavio svoju odluku na štetu Hrvatske? Kako na tu odluku nema žalbe kao redovnog pravnog lijeka, tu bi za nas očito bio kraj priče.
Bi li Hrvatska koja više ne bi imala iz čega istupiti nakon takvih šokantnih saznanja tražila ponavljanje postupka?
Naravno da bi što bi bilo potpuno logično, legalno i legitimno.
Hrvatska će slijedeći tjedan u Saboru pokazati rijetko viđeno jedinstvo. Teško je povjerovati da će bilo koji zastupnik riskirati ne napustiti kupanje ili putovanje s obitelji i na dan-dva prekinuti tromjesečni godišnji odmor .
Budući da Hrvatska za sada štiti svoj „izvor“ (čitaj:zviždača) koji je razotkrio ovaj skandal par excellence, za očekivati je da bi Hrvatski sabor na jesen istim konsenzusom mogao donijeti i Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti (zviždača) koji se već predugo ne donosi iako nacrt toga „Zakona o zviždačima“ odavno postoji. Ili se i obećanja o donošenju tog zakona koristi samo u predizborne svrhe?
Tu je i netom doneseni novi Zakon o DSV koji unatoč protivljenju UHS i dalje propisuje gotovo nedodirljivost sudaca pa smo i dalje zakinuti za splitska saznanja kako su neki od splitskih sudaca koji vole točno vrijeme kao i Splićanin Ivo Sanader i previše od krvi i mesa.
Sudački imunitet bi se osim u donošenju sudskih odluka trebao puno lakše skidati
Šteta je samo što iz objavljenih transkripata nismo saznali je li slovenski sudac najmanje tri puta zivkao svoju kolegicu samo iz domoljublja ili je tu bilo ili trebalo biti i nečeg više kao u Splitu?
Naglo podnesene ostavke Jerneja Sekoleca i Simone Drenik su ustvari njihova priznanja i tu nikako ne bi smio biti kraj priče. Naprotiv!
Za očekivati je da će nakon ove „provale“ neopreznih slovenskih aktera suci ubuduće više naćuliti uši, još manje pričati na telefon a i reducirati broj osoba s kojima će piti kavu.
Morao bi uslijediti nastavak priče u kojem bi se provela istraga i sudski postupak nakon kojeg bi dio kazne svakako morao biti doživotni progon iz svega što ima veze sa očito zlatnom kokom pravosuđem.
I tako redom… sve do neovisnog i poštenog slovenskog, hrvatskog i svakog drugog pravosuđa.
Uostalom, galeriju fotografija nastalu na temelju fotografiranih akata iz spisa neovisnog i poštenog hrvatskog pravosuđa pogledajte sami;
